Želim očuvati sjećanje na Zagreb u kojem sam odrastala i tako doprinijeti očuvanju baštine meni najdražeg grada.
Zagrebačko djetinjstvo
Kao dijete sjedila bi na prozoru moje sobice na Opatovini, čitala i promatrala ljude koji idu na plac. To je bila jedna neprekidna kolona ljudi koji dolaze na ceremoniju kupnje, lagano šetajući i razgledavajući. Vrata našeg dvorišta i našeg stana uvijek su bila otvorena. Prijatelji mojih roditelja ili susjedi često bi navratili na usputnu kavu nakon placa. Spontanost druženja se podrazumijevala.
Miris Dolca
Moj najdraži miris Dolca je miris ustajalog voća i povrća pomiješan s vodom i sparnim asfaltom. Taj miris je bio znak da je završio rad tržnice i kreće vrijeme igre. Sjedili bi i promatrali kako čistači organizirano odnose klupe, metu i zatim jakim mlazom vode ispiru što je preostalo. Taj miris zadržao se do dan danas i poslužio kao inspiracija za ovu priču.
Moj prijatel Jura
Obraćanje mlađima, pogotovo nama djeci, s Di si Jura? i Kaj ima kinfa? svakodnevno bi čuli u raznim situacijama. To je bilo nešto kak ti standard pozdravljanja i obraćanja koji se koristio i kada je stariji možda i pozabil ime tog klinca, no upotrebom ovog Jura konverzacija je ipak dobila jednu notu prisnosti i domaće atmosfere.
KNJIGA NAPOKON U PRODAJI
Moja priča o Zagrebu čitateljima otvara portal u minula vremena te otkriva život kakvim se živjelo u Zagrebu sedamdesetih i osamdesetih godina. Knjiga se sastoji od skupine priča koje na neodoljiv i duhovit način spajaju ulice zagrebačke sadašnjosti s dvorištima autoričina odrastanja.
Priče donose portret jednog vremena, ali i portret osebujnih ličnosti koji sa svojim gradom žive i dišu, ljudi koji čine grad.
Tvrdi uvez, 177 stranica, 44 priče.
Cijena knjige je 19,90 EUR-a (149,94 kn) + troškovi poštarine.
Naručite knjigu i platite putem predračuna ili pouzećem.
Andreja je divna, ima oko za sitnice i pozitivan duh koji se rijetko viđa. Iznimno uživam u našim razgovorima, veselim se ovim kratkim crticama. 💙❤️
Branka Kovačević
Silazak s Dolca do Splavnice smatrao se izlaskom u grad, veliki i nesigurni svijet. I dan danas, kad se nalazim s prijateljima iz osnovnjaka u dogovoru imamo dvije opcije: idemo do grada (od Splavnice pa na niže) ili se nalazimo u Tkalči.
Isječak iz priče "Mala se zgubila"
A kaj je vama Tkalča?
Dvorišta Tkalče skrivala su jednu tajnu siromaštva za koju smo svi znali, svi smo bili dio te priče. Dijelili smo zahode s ostalim familijama, umjesto parketa imali smo linoleum ili tepih, a ispod njega zemljani ili drveni pod. Prostor je uvijek bio skučen, no to nije bio razlog da se rođendan slavi u igraonici, a ne doma. Naravno da tada nije bilo igraonica, nije bilo potrebe. Nije se događalo da se nekome ne ide na ročkas zato jer ima manje. Dobra fešta se nikad nije propuštala.
Tajne sile Krvavog mosta
– Je l' se sjećaš podruma u kućama po Radićevoj? Meni je glavno pamćenje zgrada u Radićevoj miris vlage. Uđeš u mračan haustor i samo moliš Isuseka da ti čim prije otvore vrata stana. Gledaš je l' bu nekaj izašlo iz podruma. Netko s crnim plaštem! Ili je l' bu se neka ptičurina sletila s tavana. Od straha, od podruma do tavana nikad nisam ni stigla.
U to vrijeme Skalinska je dihala
Skalinska je uvijek bila nekako u lošem stanju. Propalih fasada, klimavih prozora, a haustori su djelovali kao hladni i mračni podrumi u koje se njihovi stanovnici izgube odmah pri ulazu. Hladnoća tih haustora uvijek je sprečavala znatiželjnike da promole male nosiće u potrazi za novom avanturom. Tak da sam i ja onda prijatelje koji su stanovali u Skalinskoj radije zvala s ceste, stojeći ispod njihovih prozora.
“Svaka šetnja Gradecom za mene je inspiracija, spokoj i sreća. Znate onaj osjećaj kada želite zagrliti grad!”
Andreja Tonč
Priča jedne Zagrepčanke
Dijete sam zagrebačkog asfalta, mala kojoj su ulice Zagreba bile sigurno mjesto za igru. Također, ja sam vam i tipična cura iz Centra koja i danas ima posebne pripreme kad treba preći Savu. Sve kaj nemrem zbaviti pehaka za mene je skoro pa izlet.
Rođena sam 1974. godine i priče koje dijelim s vama većinom opisuju moja sjećanja iz djetinjstva i mladosti, odnosno kraj sedamdesetih i osamdesete. Razlog zbog kojeg pišem je frka da se grad prebrzo počeo mijenjati i da ja već počinjem zaboravljati spiku i fore. K tome me i lupaju hormoni kad vidim da se kultna obiteljska kemijska čistionica u Tkalči pretvorila u indijski restoran.
Moj klinac je rođen 2007. godine te, kao i većina njegovih vršnjaka, jako malo zna o gradu u kojem odrasta. Njega i njegove kompiće to sada nešto puno i ne zanima. To im ne zameram, ali imam problem kaj u školi gotovo ništ ne uče o Zagrebu.
Zahvaljujući turistima primjećujem da se i Zagrepčani ponovno vraćaju gradu i istražuju ga. Sve je više dečki i cura koji otkrivaju svoje priče i to me iznimno veseli.
Kak je nastala Moja priča o Zagrebu
Moja priča o Zagrebu nastala je kao potreba da zapišem sjećanja na Zagreb koji polako nestaje. Priče sam počela objavljivati na društvenim mrežama i internetskoj stranici. Dolazile su jednostavno jedna za drugom. Kao dragi duhovi iz prošlosti dizale su me u rana jutra i tražile da ih ispišem. Moje pisanje rezultat je sklonosti prema knjizi i pisanju, ali i snažna emocija koja je pretočena u priče. Puno je još neobjavljenih priča, a puno je i priča koje će tek nastati.
.jpeg)
Djetinjstvo s malo fotografija
Moje cijelo djetinjstvo nalazi se u jednom foto albumu. On je za mene uvijek predstavljao veliku vrijednost i mjesto puno priča. Mnoge fotografije same po sebi nisu toliko značajne koliko njihove priče. No, opet, kada krenete pisati priče prema svom sjećanju shvatite koliko je puno trenutaka zabilježeno ipak jedino u našem sjećanju i stoga ih treba čuvati kao i drage fotografije.
 |  |  |
|---|
Fala na podršci!
Prvi se pamte! Tak bumo pripovedali jednog dana! Da sam mogla birati, koji medij bi bio moj prvi odabir gdje ću predstaviti moju priču, to bi upravo bio Radio Sljeme! Hvala gđi. Ivani Radaljac i njenim kolegama na njuhu za dobre zagrebačke priče!
Kaj bi ja bez gospona Milčeca! Našeg dragog Iveka koji neumorno radi da se očuva naš kaj i sjećanja na dragi nam Zagreb. Velika je čast i privilegija dobiti podršku od onih koji također neumorno pišu o dragom gradu. Svaka naša kava je oda gradu i nova inspiracija.
Toliko toga želim podijeliti s vama, a onda se malo zabrenzam jer se bojim da vas ne ugušim silnom pričom. Često mi vele: „Čuj, daj nemoj sad previše toga nakrcati jer bumo se zasitili!“ I tak, onda pazim malo po malo. Nakon prvih par objavljenih priča sam bila u frci da jel' bum imala dovoljno tema, a onda je svaka vaša riječ podrške, svako vaše sjećanje samo ubrzavalo ono kaj se po malo krčkalo.
Kad rojžice procvetaju…
Opet će me kuditi da kaj je tu lepoga! Na kaj pak to sad liči! Sve nam je tak!
A ja sam samo štela reči da vidim one lepe rojžice kaj bu ju procvetale u maju.
Gledam suseda Branka kak pije kavicu i čeka svoju pajdašicu.
Dugi mu i žuti od duhana prsti drže taj smrdljivi cigaretlin koji njemu tak puno mira daje.
Se bu dobro dete. Popravil bum sad vrata ove šupe, Dragica bum mam ovo cveče poredila.
Poštar još ni bil.
Se mi se nekak čini da bogec misli kak nas više ni.
I Pepica se skrila tam vu svojoj hižici.
Zato sam se i sel van, da nas vide, oni nacifrani, vu staklo oblečeni.
Se bu dobro. Buš videla, i rojžice buju procvetale, i došel bu maj….
