Prosim lepo jednu fotografiju
Kad danas gledam na moju učiteljicu i profesore, uključujući i odgajateljice iz vrtića, mogu samo reći da im je svima bila zajednička jedna velika strast za životom i poslom koji su obavljali. Tu strast za životom i onime što rade imao je i naš kvartovski šnajder iz Skalinske, tete iz Slavije u Tkalčićevoj koje su nas decu znale po imenima, kao i gospon fotograf koji je imao lokal odmah do samoposluge. A tek teta koja je radila vruće bureke zlatne korice i od friškog sira kojeg su donosile kumice...
Želim očuvati sjećanje na Zagreb u kojem sam odrastala i tako doprinijeti očuvanju baštine meni najdražeg grada.
Zagrebačko djetinjstvo
Kao dijete sjedila bi na prozoru moje sobice na Opatovini, čitala i promatrala ljude koji idu na plac. To je bila jedna neprekidna kolona ljudi koji dolaze na ceremoniju kupnje, lagano šetajući i razgledavajući. Vrata našeg dvorišta i našeg stana uvijek su bila otvorena. Prijatelji mojih roditelja ili susjedi često bi navratili na usputnu kavu nakon placa. Spontanost druženja se podrazumijevala.
Miris Dolca
Moj najdraži miris Dolca je miris ustajalog voća i povrća pomiješan s vodom i sparnim asfaltom. Taj miris je bio znak da je završio rad tržnice i kreće vrijeme igre. Sjedili bi i promatrali kako čistači organizirano odnose klupe, metu i zatim jakim mlazom vode ispiru što je preostalo. Taj miris zadržao se do dan danas i poslužio kao inspiracija za ovu priču.
Moj prijatel Jura
Obraćanje mlađima, pogotovo nama djeci, s Di si Jura? i Kaj ima kinfa? svakodnevno bi čuli u raznim situacijama. To je bilo nešto kak ti standard pozdravljanja i obraćanja koji se koristio i kada je stariji možda i pozabil ime tog klinca, no upotrebom ovog Jura konverzacija je ipak dobila jednu notu prisnosti i domaće atmosfere.
KNJIGA I MAJICA U PRODAJI
Moja priča o Zagrebu čitateljima otvara portal u minula vremena te otkriva život kakvim se živjelo u Zagrebu sedamdesetih i osamdesetih godina. Knjiga se sastoji od skupine priča koje na neodoljiv i duhovit način spajaju ulice zagrebačke sadašnjosti s dvorištima autoričina odrastanja.
Priče donose portret jednog vremena, ali i portret osebujnih ličnosti koji sa svojim gradom žive i dišu, ljudi koji čine grad.
Tvrdi uvez, 177 stranica, 44 priče.
Cijena knjige je 19,90 EUR-a. Osim knjige, moguće je naručiti i žensku pamučnu majicu kratkih rukava "Zagrepčanka". Majice su dostupne u dvije boje (plava i bijela) te veličinama S, M, L, XL, i 2 XL i ženskog su kroja (uske i ako želite lufta treba naručiti broj veću). Cijena majice je 10,00 EUR-a.
Plaćanje je moguće po predračunu (internet bankarstvom, uplatom u banci ili pošti) ili pouzećem. Trošak poštarine i plaćanja pouzećem iznosi 3,60 EUR-a. PDV je uključen u sve prikazane cijene.
Knjižnica Marije Jurić Zagorke
Ostvareni san male Zagrepčanke
Želim, od srca želim svim djevojčicama i dječacima koji vole čitati i pisati da sjećanja na svoj zavičaj i djetinjstvo zabilježe kako bi nove generacije mogle učiti o svom gradu kroz njihove priče. Veliki dio moga djetinjstva provela sam upravo u knjižnici na Krvavom mostu broj 2. Stoga vam ne mogu opisati sreću što sam Moju priču o Zagrebu upravo imala prilike predstaviti na ovoj adresi. Hvala gospođama knjižničarkama koje su me bodrile kao djevojčicu od 10 godina koja je cijele ljetne praznike provela u knjižnici. Veliko hvala današnjim knjižničarkama koje su me ugostile i potrudile se da i ovo predstavljanje bude jedno novo sjećanje na Zagreb kakav želimo, Zagreb kakvog volimo!
Predstavljanje knjige u kampusu Algebra
Kad priča postane zbilja
Predstavljanje koja je okupilo sve kojima je ova knjiga više od knjige. Sve koji su dio moje priče već godinama. Došli su moji prijatelji iz osnovne škole, moji sadašnji kolege, moja frizerka, kozmetičarka i mesar. Došli su tatek Dragec i njegovi pajdaši. I moj sin je našel vremena. Znate kak je to kad idete u srednju školu. Nema baš cajta po nekakvim predstavljanjima knjige špancirati. Došli su Sljemenaši. Došli su svi kojima je Zagreb u srcu!
Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke
Još jedna dobra priča s Dolca
Često se pitam kaj bi nam sad Zagorka rekla da nas vidi. Jel bi nam rekla da smo skroz fulale poantu njene rečenice ili poruku romana? Jel njen favorit bio kapetan Siništa ili ipak car Josip? Koja je veća frajerica, Nera ili Gordana? Vjerujem da bi joj bilo drago da zna da se često sastajemo kod nje doma i tak raspredamo, uspoređujemo njene romane i svakodnevicu, divimo se koliko je bila uporna i pisala, pisala i samo pisala. Prvo predstavljanje knjige održano je upravo kod Zagorke. Okupilo je mnoštvo susjeda, pratitelja i ljudi dobre volje koji su pričali o svojim sjećanjima na Zagreb. Hvala svima na podršci i dolasku! Posebno hvala velikom pajdašu, gosponu Iveku Milčecu na osvrtu i predstavljanju knjige te Ani Zbiljski, voditeljici Memorijalnog stana na organizaciji događanja i moderiranju istog.
Hoću knjigu Megastore
Opraštanje od drage knjižare u Bogovićevoj 7
Mjesto dragih uspomena zatvorilo je svoja vrata u ožujku 2024. godine. Svima draga knjižara u Bogovićevoj 7 zbog prenamjene poslovnog prostora preselila je u Kaptol centar.
Stoga je predstavljanje Moje priče o Zagrebu bilo posebno emotivno. Mnogo dragih sugrađana okupilo se kako bi zajedno podijelili svoja sjećanja na Zagreb jednog vremena.
Gdje se može kupiti knjiga?
Ukoliko imate dodatnih pitanja javite se na 091 504 25 58 ili info@andrejatonc.hr.
Video prilog o knjizi na
Dobro jutro Hrvatska
Jel vredi kaj ta knjiga?
Fala na svim porukama podrške! Fala na svakoj kupnji knjige, svakom poklonu i poslanim pušlekima! Fala na svakoj podijeljenoj uspomeni! Fala kaj volite Zagreb!
Hvala ti Andreja, na predivnim emocijama koje si izazvala svojom pričom o Zagrebu.
Pričom koja je pisana iz srca i kao takva je autentična, topla i čitka.
Udobna je i mekana poput najdraže fotelje. Mazna kao moj psić ili nečija maca.
Preporučujem je od srca svima.
Podjednako onima koji su u Zagrebu rođeni, onima koji se ponosno vole zvati Purgerima, kao i onima koji su iz nekih drugih krajeva, a u Zagrebu su pronašli novi dom, posao, studij ili su tu tek u prolazu.
Marijana Jambrišak
Prvom prilikom kupila sam Vašu knjigu. Nemam skoro nikakve veze sa Zagrebom. Skoro. Jer ono malo veze ni bezveze. Za mene cijeli jedan život snova i ponešto ispunjenih čuda. Da. I kaj sam ono htela reči, svim srcem podržavam i drugu i treću i ... ntu knjigu o Zagrebu. Čitam ju usred Starmberga sa Zagrebom u srcu. Hvala za vraćanje u uspomene i nedosanjane snove.
Vesna Salopek
Moram Vam reći da sam se svakog puta naježila kada ste čitali priče, gotovo sam mogla osjetiti duh starog Zagreba. I iz svake Vase riječi se osjeti ljubav.
Ivana Julius
"Nemojte ni pomišljati da to ne vredi. Vredi! PUNO! Mislim da ljudima koji istinski vole Zagreb fali tak nekaj "z naroda" se usudim reči."
Sjajna su ti sjećanja, oživila si mi slike. Prekrasno. Je, i plačem se isto. Kaj sad.
Claudio Kramarić
Silazak s Dolca do Splavnice smatrao se izlaskom u grad, veliki i nesigurni svijet. I dan danas, kad se nalazim s prijateljima iz osnovnjaka u dogovoru imamo dvije opcije: idemo do grada (od Splavnice pa na niže) ili se nalazimo u Tkalči.
Isječak iz priče "Mala se zgubila"
A kaj je vama Tkalča?
Dvorišta Tkalče skrivala su jednu tajnu siromaštva za koju smo svi znali, svi smo bili dio te priče. Dijelili smo zahode s ostalim familijama, umjesto parketa imali smo linoleum ili tepih, a ispod njega zemljani ili drveni pod. Prostor je uvijek bio skučen, no to nije bio razlog da se rođendan slavi u igraonici, a ne doma. Naravno da tada nije bilo igraonica, nije bilo potrebe. Nije se događalo da se nekome ne ide na ročkas zato jer ima manje. Dobra fešta se nikad nije propuštala.
Tajne sile Krvavog mosta
– Je l' se sjećaš podruma u kućama po Radićevoj? Meni je glavno pamćenje zgrada u Radićevoj miris vlage. Uđeš u mračan haustor i samo moliš Isuseka da ti čim prije otvore vrata stana. Gledaš je l' bu nekaj izašlo iz podruma. Netko s crnim plaštem! Ili je l' bu se neka ptičurina sletila s tavana. Od straha, od podruma do tavana nikad nisam ni stigla.
U to vrijeme Skalinska je dihala
Skalinska je uvijek bila nekako u lošem stanju. Propalih fasada, klimavih prozora, a haustori su djelovali kao hladni i mračni podrumi u koje se njihovi stanovnici izgube odmah pri ulazu. Hladnoća tih haustora uvijek je sprečavala znatiželjnike da promole male nosiće u potrazi za novom avanturom. Tak da sam i ja onda prijatelje koji su stanovali u Skalinskoj radije zvala s ceste, stojeći ispod njihovih prozora.
“Svaka šetnja Gradecom za mene je inspiracija, spokoj i sreća. Znate onaj osjećaj kada želite zagrliti grad!”
Andreja Tonč
Priča jedne Zagrepčanke
Dijete sam zagrebačkog asfalta, mala kojoj su ulice Zagreba bile sigurno mjesto za igru. Također, ja sam vam i tipična cura iz Centra koja i danas ima posebne pripreme kad treba preći Savu. Sve kaj nemrem zbaviti pehaka za mene je skoro pa izlet.
Rođena sam 1974. godine i priče koje dijelim s vama većinom opisuju moja sjećanja iz djetinjstva i mladosti, odnosno kraj sedamdesetih i osamdesete. Razlog zbog kojeg pišem je frka da se grad prebrzo počeo mijenjati i da ja već počinjem zaboravljati spiku i fore. K tome me i lupaju hormoni kad vidim da se kultna obiteljska kemijska čistionica u Tkalči pretvorila u indijski restoran.
Moj klinac je rođen 2007. godine te, kao i većina njegovih vršnjaka, jako malo zna o gradu u kojem odrasta. Njega i njegove kompiće to sada nešto puno i ne zanima. To im ne zameram, ali imam problem kaj u školi gotovo ništ ne uče o Zagrebu.
Zahvaljujući turistima primjećujem da se i Zagrepčani ponovno vraćaju gradu i istražuju ga. Sve je više dečki i cura koji otkrivaju svoje priče i to me iznimno veseli.
Kak je nastala Moja priča o Zagrebu
Moja priča o Zagrebu nastala je kao potreba da zapišem sjećanja na Zagreb koji polako nestaje. Priče sam počela objavljivati na društvenim mrežama i internetskoj stranici. Dolazile su jednostavno jedna za drugom. Kao dragi duhovi iz prošlosti dizale su me u rana jutra i tražile da ih ispišem. Moje pisanje rezultat je sklonosti prema knjizi i pisanju, ali i snažna emocija koja je pretočena u priče. Puno je još neobjavljenih priča, a puno je i priča koje će tek nastati.
.jpeg)
Djetinjstvo s malo fotografija
Moje cijelo djetinjstvo nalazi se u jednom foto albumu. On je za mene uvijek predstavljao veliku vrijednost i mjesto puno priča. Mnoge fotografije same po sebi nisu toliko značajne koliko njihove priče. No, opet, kada krenete pisati priče prema svom sjećanju shvatite koliko je puno trenutaka zabilježeno ipak jedino u našem sjećanju i stoga ih treba čuvati kao i drage fotografije.
 |  |  |
|---|
Fala na podršci!
Prvi se pamte! Tak bumo pripovedali jednog dana! Da sam mogla birati, koji medij bi bio moj prvi odabir gdje ću predstaviti moju priču, to bi upravo bio Radio Sljeme! Hvala gđi. Ivani Radaljac i njenim kolegama na njuhu za dobre zagrebačke priče!
Kaj bi ja bez gospona Milčeca! Našeg dragog Iveka koji neumorno radi da se očuva naš kaj i sjećanja na dragi nam Zagreb. Velika je čast i privilegija dobiti podršku od onih koji također neumorno pišu o dragom gradu. Svaka naša kava je oda gradu i nova inspiracija.
Toliko toga želim podijeliti s vama, a onda se malo zabrenzam jer se bojim da vas ne ugušim silnom pričom. Često mi vele: „Čuj, daj nemoj sad previše toga nakrcati jer bumo se zasitili!“ I tak, onda pazim malo po malo. Nakon prvih par objavljenih priča sam bila u frci da jel' bum imala dovoljno tema, a onda je svaka vaša riječ podrške, svako vaše sjećanje samo ubrzavalo ono kaj se po malo krčkalo.
Kad rojžice procvetaju…
Opet će me kuditi da kaj je tu lepoga! Na kaj pak to sad liči! Sve nam je tak!
A ja sam samo štela reči da vidim one lepe rojžice kaj bu ju procvetale u maju.
Gledam suseda Branka kak pije kavicu i čeka svoju pajdašicu.
Dugi mu i žuti od duhana prsti drže taj smrdljivi cigaretlin koji njemu tak puno mira daje.
Se bu dobro dete. Popravil bum sad vrata ove šupe, Dragica bum mam ovo cveče poredila.
Poštar još ni bil.
Se mi se nekak čini da bogec misli kak nas više ni.
I Pepica se skrila tam vu svojoj hižici.
Zato sam se i sel van, da nas vide, oni nacifrani, vu staklo oblečeni.
Se bu dobro. Buš videla, i rojžice buju procvetale, i došel bu maj….
