Mala, vidimo se u subotu u Saloonu

Bila je jesen '89. Mlade puce tek su krenule u prvi srednje Centra za upravu i pravosuđe, poznatog CUP-a. Bila je to tzv. ženska škola s nekolicinom miješanih razreda. Ono kaj mi se u početku činilo kak ti najveća životna tragedija, ubrzo je preraslo u veliku prednost. Savjete i ispovijesti koje čuješ u ženskom razredu ne može zamijeniti nikakva druga životna škola.

Traper jakna, šiške i kauguma su bile glavni detalji izgleda svake mlade frajle. Ostalo se nadoštukavalo, posuđivalo, trampilo. Pod odmorom se trčalo u Ham-Ham, a po završetku nastave uživalo u živosti Cvjetnog trga i okolice. Lepo je kad ti je škola u Varšavskoj, a ti se sam spustiš s Dolca u laganu šetnjicu.

Prva lekcija je bila: „Petkom se ide u Saloon!“. Druga lekcija je bila: „Pričekajmo malo nakon škole pred zgradom i vidimo kaj se novoga lepog kaže na varšavskoj promenadi iz smjera Tesle.“

Onima koji malo sporije kopčaju, Tesla je bila i još je uvijek tehnička ili ti muška srednja škola.

„Malo su ti divlji, al su fakat komadi. Ionak ti ne treba šmizla od frajera. Takvih imamo punu školu.“ Glasile su mudre riječi jedne poblajhane Željke, tzv. padavičarke. Tak su „popularno“ nazivali cure koje su pale razred. No, ona je nama bila sve. Nit vodilja u gomili informacija koje smo tih dana dobivale. Starija sestra koje smo se bojale i kojoj smo se divile. Balone od kaugume nije radila samo dok je pušila.

„Pa ne šmekaju nas nekaj ti tvoji frajeri iz Tesle“, usudila sam se prokomentirati nakon kaj mi je već dosadilo to čubljenje pred zgradom.

„Joj, kaj si nestrpljiva, buš vidla večeras u Saloonu, sam te čekam s pričom u ponedjeljak!“

„A kaj ti ne buš večeras išla van?“ upitala sam začuđeno Željku padavičarku.

„Bum, al u Jabuku. I da mi se slučajno nisi obratila ak me vidiš na Tuškancu. Ak vam već tu besplatne lekcije dajem, ne mora moja škvadra znati s kojim luzerima se družim svaki dan.“

„No dobro, kaj bum se više s tom klošaricom zamarala“, mislila sam si. Idemo u Saloon, pa da vidimo te silne frajere.

Pripreme su trajale satima. Taman dok posložiš šiške, već ti se šminka više ne sviđa i tak u krug. Frendica bi dofurala frendicu, slušala se muzika, tračalo, dramilo i sve to u predviđenom terminu od barem tri sata koliko je navodno bio standard pripreme za jedan Saloon izlazak.

Osjećala sam se kak da idem na bal. Uzbuđenje dolaska pred blagajnu Saloona, popust na karte za cure koje su uvijek mogle ući. Ostavljanje jakni na garderobi i onda stepenice koje te vode u carstvo neostvarenih, a tako dostupnih želja.

Puno osmijeha, cure ljepše jedna od druge, zrihtane kak da nema sutra, dečki u košuljicama, namirisani tak da se kupaš u njihovim parfemima, šprehica, cugica i fenomenalna mjuza. Koliko je bila lijepa i nasmijana mladost toga vremena.

Radiš jedan krug, pa još jedan, pa onda pauza da se podnese izvještaj kaj je koja snimila. Pa uleti netko s rum-kolama za mlade dame. Pa DJ pusti neki hit koji svi u glas pjevaju, pa malo magle i njenog specifičnog mirisa za još više misterije. Hoćemo li stati u prvi red ili na pozornicu, kod koje muške ekipe ćemo se pozicionirati. Toliko odluka trebalo je donijeti u toliko malo vremena punog uzbuđenja.

„Jesi vidjela one tam s talijankama? Ne znaš koji je lepši, onaj plavi ili onaj smeđi.“ derala sam se u uhu frendici i vrištala od smijeha. Dečki su rasturali u prvom redu plesnog podija, a tada popularne frizurice poskakivale su oko njihovih lepih glava.

Na prve taktove Lambade, Saloon je ušao u euforiju, a on me primio za ruku i odveo u sredinu plesnog podija. Vrtili smo se kao u spotu, ja u šoku od njegove vještine, a on naravno cool, uvježban i s planom za akciju.

Bila je to naravno uigrana scenografija za uletavanje curama. On stariji tri godine, a ja tek u svom prvom izlasku.

Ubrzo sam saznala da se zove Tomislav, ide u Teslu, tu je s dečkima iz Rudeša… Postavljao je pitanja, pričao promuklim glasom, plesao, a ja sam se krhko održavala na nogama pokušavajući odgonetnuti jesu li mu oči plave ili zelene. Imao je smeđu kosicu, vragolaste oči i naravno rinčicu u jednom uhu. Sve je bilo kak je ona coprnica Željka rekla: „Divlji, neodoljivi, stariji, siguran u sebe i pun života.“

Zaljubila sam se momentalno, vjerojatno do kraja prvog stiha Lambade. Počastila sam ga i s nekoliko šetnji gradom nakon čega je ipak odšetal dalje, a meni ostal tiha patnja i jedna od prvih u nizu uspomena Saloona.

Mladost je živjela za svaki izlazak. Ponekad se iz Saloona išlo direkt u školu na subotnjih dva sata povijesti i dva sata latinskog. Nakon toga doma odspavati i novi krug. Bila je to jedna nezaustavljiva energija. Bili smo prijatelji puni novih iskustava, ljubavi, željni uvijek nečeg više, maštali, družili se, veselili se onome što donosi sutra. 

Takvi smo dočekali ’91.

Bilo je normalno da netko od dečkiju mora na odsluženje vojnog roka ili na ratište. Ionako je većina odlazila dragovoljno. Neki su samo nakon redovne obuke javljali da ostaju.  

Stariji dečki su se uozbiljili, započeli su duge veze, pa tako i on. Ludo se zaljubio u Tanju. Nisam sigurna je li joj je to bilo pravo ime. Došlo je samo za potrebe ove priče. Bila je zvrckasta i živa kao i on. Kad bi se pojavili zajedno zagrljeni činilo se da lete. Ne znam što je bilo jače, njihov zanos ili naše oduševljenje njima. Njegove vragolaste okice topile su se u njenom pogledu. Dok je plesala, podij bi stao da ju može gledati.

Bila je hrabra i strpljiva. Odriješita i uvijek besprijekorno sređena. Jedna od cura bez mane, ispravnog držanja, smijala se samo njemu. Mislim da je pohađala Kulturu.

U jesen ’91. prebacili su nas iz Varšavske u Ivanićgradsku. Ne mogu vam opisati moju muku putovanja do škole. Jedina prednost je bila skraćena nastava u trajanju od 30 minuta kako bi i popodnevna smjena stigla doma do mraka i utješno škicanje dečkiju iz Ruđera. Gmizili bi starom dvojkom kao da idemo na kraj svijeta i jedino ushićenje bi bila sljedeća tramvajska stanica.

Na popis mjesta za izlaske dodali smo klubove smještene u podrumima, ali to je sve bila blijeda kopija Saloona. Samo je jedan original i niti jedan neće imati ono što je imao Saloon.

Jesen je svakim danom donosila nove vijesti zbog kojih je bilo normalno vidjeti  nekoga na hodniku škole kako plače. Ponekad bi cijeli razredi plakali ili od silne emocije pjevali. Gubila se razlika između šminkera i darkera jer su nam tuga, briga, strah, ljutnja i prkos postajala svakim danom zajedničko obilježje.

Na stojedinici bi se svakodnevno opraštali od neke zagrebačke legende. Tako su najčešće i započinjale objave: „Čul sam danas na radiju…“

Obavijest da je poginuo podijelio je sa mnom netko neutralan. Od šoka sam zaboravila tko. Znam da je bio netko tko nije mogao landrati kak ja. Netko je nekome rekao, poručio da prenese dalje.

Poginuo je kod Novske, bilo je loše vrijeme, zasjeda, sprovod će biti na Mirogoju…

Kolona mladih ispraćala ga je, kao i mnoge zagrebačke dečke te jeseni. Bila je gužva na Kaptolu, a busevi su vozili jedan za drugim kao na Sisvete. Tanja je u ruci stiskala ružu koju mu je nosila i cijelim putem ponavljala: „Nije me htio slušati. Nemaš se kaj brinuti. Sve imam pod kontrolom, tak mi je govorio, a ja sam se ljutila na njega.“

Slušali smo ju pognute glave. Kriomice pogledavali od straha kakva će biti njena sljedeća reakcija i brojeći stanice od Kaptola do Mirogoja.

Miješale su se ljutnja i tuga. Nemoć trenutka.

U jednoj ruci stišće ružu, drugom gelender busa.

„Mala, ništ ne brini. Vidimo se u subotu u Saloonu!“ bile su njegove posljednje riječi upućene mladosti. Naše izlaske zamijenile su tuge i sprovodi. Tanja je hrabro nastavila koračati gradom noseći njegov zagrljaj i sjećanje na vragolaste okice ulicama Zagreba.

Imao je dvadest godina, posmrtno mu je dodijeljen čin narednika i nakon toga časničkog namjesnika. Odlikovan je jer je kao pravi dečko iz Tesle svojim znanjem obavljao stručne i zahtjevne poslove u odredu veze. S fotografije njegove osmrtnice smješkaju se ona dva vragolasta oka, zurka je naravno kraća, ali i dalje frajerska, rinčica u lijevom uhu je i dalje tu.