• zg_curka

Uzbuđenje koje donosi nedjelja

Osvanula je zimska sunčana nedjelja. Hladno je, a onda mi se poskrivečki nasmije malo sunca, pa mi je lepo. Kuham nedjeljni ručak i svako malo zastanem u pogledu na čistinu današnjeg plavog neba.


Takve nedjelje djeluju mi posebno sveto, uzvišeno. Sve je nekako finije, hodamo uspravnije i zahvaljujemo na tom lijepom danu.


Ima jedna takva nedjelja posebno draga mom sjećanju. Mama je kao i ja danas od jutra bila u pripremama oko ručka, pa me je tata odpelal u šetnju. „Jednu posebnu!“ kak bi on rekel.

Lepo je to moj tatek znal predstaviti, još uvek je takav. Sve je bilo kak ti neka avantura. Svaka njegova priča imala je to iskreno ushićenje odlazaka u novi kutak već poznate lokacije Gornjeg grada.


„Sad bumo se lepo polako spustili Skalinskom, a onda bumo u Tkalči odlučili kojim putem do Gornjeg grada.“


Nedjelja je dan za istraživanje uzvišenog dijela grada. Onog kojem se uvijek poklonim prije nego započnem penjanje put Kamenitih vrata. Bilo da idem Radićevom, Malim ili Mlinskim stubama svaki put zastanem, udahnem, pogledam gore i krenem u još jedno istraživanje.


Odlučujemo se naluknuti u Kožarsku, pa onda Malim stubama put Radićeve. Taman bumo došli pred vrata pajdašije koja bu nam se pridružila u našoj maloj skitnji.


Kožarska ulica, mislim si, a kak da vam ju opišem. Bila je mala, skromna i sklepana. Navek se sušil veš, uvek bi netko sedil na malim štengama ispred ulaznih vrata stančeka ili kućice i tak. Nit bi oni imali privatnosti, a bome niti prolaznik, bil on slučajni ili namjerni.


I onda kontrast! Ulazak u prostor Malih stuba donosi tišinu. Čak i kada niste sami. Bez obzira u kojem pravcu išli, ponašamo se kao putnici kroz povijest tiho koračajući. Stubama se ide polako, povremeno se zastane kak bi se poslušalo, pogladil kamen koji je tu za nas već stoljećima. Zastane se kak bi si malo zeli zraka i pritom uživali u pogledu na krovove kućica Tkalčićeve te zatim krenulo dalje.


I danas kad hodam stubama tražim poruke iz prošlosti u pukotinama. Tražim neki mali znak, odbačeni ili izgubljeni privjesak lančića, suzu tuge zbog prolaznosti života, papirić slatkiša odletjelog u žurbi svakodnevice.


Penjanje me uspori, sve ono što je bilo teško i brzo zicne se dolaskom na uzvišeni dio grada. Spremna sam skrušeno spustiti glavu na Kamenitim vratima i zatim odvažno nastaviti dalje.

Veselje dolaska na osunčan Markov trg. Gledam i danas kao dijete uvis sve boje koje mi život predstavlja. Plavo nebo, šarenilo krova crkve svetog Marka. Gubim se u tom vrtlogu sjećanja.


A u tom mom sjećanju, trčim po trgu slobodno, veselo i jedino što čujem je smijeh.


Srčani smijeh jednog skromnog grada i mog dragog djetinjstva.

78 views

Recent Posts

See All