• zg_curka

Slaviti jesen

U podnožju kaptolske osnovne škole nalazi se dječji vrtić. Oduvijek mi je zanimljivo kak je vrtić smješten u tom donjem dijelu zgrade kao potporanj. Jedan snažni zdravi korijen koji se svake godine obnavlja.


Sjećam se oduševljenja pri prvom dolasku u vrtić. Dugog hodnika s ormarićima za stvari i malih zahoda prilagođenih djeci.


Sjećam se mirisa posteljine za popodnevno spavanje, Ive koja se uvijek plakala za ručkom i Mislava koji je obožavao srčeka iz zelene salate. Veli Mislav da i dan danas jeden ogromne količine zelene salate.


Sjećam se tete Anite koja je svirala harmoniku. Bila je mala, energična i crvenokosa. Sve kak si zamišljamo energiju. Navek je i popevanje uz njeno vodstvo bilo veselo i puna glasa.


Sjećam se i tete Ane, blondine s očalama koja je pak bila posebno draga i blagog glasa.


Kad bi mene pitali, rekla bih vam da je od godišnjih doba Zagreb upravo jesen. Sigurna sam da je razlog tomu što veliki broj mojih snažnih sjećanja je vezan uz početke koje donosi upravo to godišnje doba. Zahladilo je, dani su postali kraći, a ljudi nose topliju odjeću i obuću. Rečenica koja je obilježila svaki sastavak s početka jeseni.


Nova teka, nova pjesmica, novi prijatel. Sve je to uvijek donosila gospođa šarenih boja i šuštavog pokrivača.


„Djeco, za koji dan ćemo slaviti jesen!“ započela je priču teta Ana. „Zato ćemo sada ići u park skupljati lišće i kestene, pa ćemo onda crtati i slagati ukrase.“

Slaviti jesen bila je jedna posebna prigoda. Značila je da ćemo većinu vremena provesti vani u našem posebnom parkiću. Uz to, bit će jako veselo i bogato.


Kaj bu bilo bogato? Sad bum vam rekla.


Zamislite mali park pun djece vrtićke dobi. Pjevaju. Trče uokolo i raznose lišće i kestene. Slažu. Smiju se. Njihove tete su preodjevene u jesenje vile i okićene lišćem raznih boja. Izvode lutkarske predstave. Voće je posluženo u izobilju, uživamo u plodovima jeseni, pečenim kestenima, kruškama, jabukama.

A najvažnije od svega, sve se to odvija u maloj oazi na otvorenom prek puta vrtića. Malom parku koji je dostupan samo nama. Čak ga drže i strogo pod ključem. Da bi ušli u njega moramo preći cestu i zaustaviti promet. Tamo će nas dočekati jedna velika ljuljačka koja izgleda kao kočija. Može nas se nekoliko istovremeno ljuljati. Dočekat će nas jedna mala, a otmjena kućica. U njoj se čuva alat za uređenje parka. Jako je lijepa. Može se oko nje trčati, igrati skrivača i uvijek je zanimljivo naluknuti se da se vidi kaj se skriva tam u mraku. Uvijek ima taj neki mali vuglec koji baš zgleda privlačno.


Došel je i striček fotograf. On bu napravil posebne fotografije. Lepe i bogate, tak da kad mi pofali reči 40 godina kasnije imam dokaz kak ta moja lepa uspomena nije bila samo dječja mašta. Bila je to bogata jesen, puna dječjeg smijeha, kratkih dana i smrznutih noseva.


Mala oaza zaštićena bedemom, na povišenom, pa vam je s nje pogled na Gornji grad puno jasniji, vidite i dio Tkalčićeve. Upakirana u zelenilo i postolje od višestoljetnog kamena koje izgleda kao bedem. Pri ulazu prođete mali labirint od stepenica. Naprosto ulazite u jednu malu čaroliju.

Pogled iz Tkalčićeve ulice na malu kućicu u parku

Sigurno ste i vi dragi čitatelju ili vi draga čitateljice prošli pokraj tog parkića. Možda ste i čuli dječji smijeh. Jedino što do sada možda niste znali kakvu priču to mjesto skriva.


#mojzagreb #jesen #takimamterad #djetinjstvo #vrtić #parkić #zgcurka