• zg_curka

Skrivene oaze Opatovine

Vrata najljepšeg dvorišta Opatovine uvijek su se teško otvarala. Bila su velika, smještena ispod polukružnog svoda, jednostavno ukrašena s kvakom koja je bila isto takvog oblika. Ruka bi na nju lijepo legla, ali bi ju tešku spustila. Uvijek se pazilo da se ne zalupi vratima jer se prije svega pazilo na mir. U najljepšem dvorištu nije se mogao igrati bilo tko i nisi želio ostaviti dojam neotesanca koji ne zna ni pošteno vrata zaprti.

To najljepše dvorište imalo je svoj pravi, mali botanički vrt. Možda bih u stvari trebala izbaciti onaj „mali“ jer govorimo sigurno o 40 metara kvadratne površine jedne zelene oaze sa šetnicama i kamenom ogradom. Pripremale su se tamo najfinije kave i kolači. Ako smo bili dobre volje, sigurno se i neki ručak skuhal. Brižno su se tamo češljale lutkice, igralo Čovječe i Crni Petar. Šaputalo se, ali samo na kratko jer bi to odmah postalo sumnjivo.


Baš kad poželiš razmijeniti neku tajnu, evo netko silazi uživati u ljepoti zelenila sjedajući na dugu drvenu klupu, polako, pazeći da se tek skuhana kavica ne bi prolila. Kava se obično kuhala u vrijeme kada su se oni koji rade vraćali s posla. To je bio jedan ritual susjedstva o kakvom danas samo maštamo.

Popodneva u tom dvorištu su bila duga i posebna jer su najčešće završavala nekom od poslastica koje bi pripremila teta Dragica, vjerojatno najljepša žena Opatovine po zanimanju domaćica. Uvijek sređena i stava „sad bumo nekaj zmutili da se zasladite“.


Stojim pred vratima najljepšeg dvorišta i osluškujem. Želim ući, ali me strah. Tiho je. Nisam dovoljno hrabra proviriti da li je oaza mog djetinjstva još uvijek tamo. Primam kvaku, ali ona čvrsto stoji. Ne mogu je pomaknuti. Zaključana je. Neka je, i bolje tako.


Skriveno od pogleda, dvorište ostaje spomen jednog života kojeg je imao grad.

Kuća mog odrastanja imala je prednje i stražnje dvorište. Ono prednje je bilo vidljivo prolaznicima i život stanara se rijetko tamo mogao vidjeti. Možda pokoji popodnevni gumi-gumi ili ispijanje kave. Pazilo se da izgleda reprezentativno jer je služilo za ulaz u prodajni salon vjenčanica. Osim vjenčanica, tamo su se prodavale i večernje haljine. U to vrijeme to su bile samo one prave, gala haljine, a jedna od stalnih kupaca bila je i Josipa Lisac.


Skrivena oaza Opatovine nalazila se u stvari sa stražnje strane. Preko tog dvorišta moglo se izaći na Kaptol. Jedna lijepa livada. Za mene uvijek zelena jer sam tamo boravila najčešće u proljeće i ljeto. Livada s najvećom trešnjom na svijetu! Veličanstvenom! Ljepoticom nad ljepoticama. Moja mašta bi rekla da je bila stara pravo stoljeće. Toliko je bila velika i bogata plodovima. Uzimali smo ju kao zdravo za gotovo jer je bila tamo, naša i uvijek nasmijana.

Livada je imala ružičnjak, da bi trešnji bilo ljepše. Častili smo se roštiljem i hladnim malinovcem dok bi čekali da teta Vesna posluži tortu s friškim jagodama. Jagode su u to vrijeme bile slatke, ali su se obavezno posipale šećerom, a onda za nagradu pio njihov slatki sok. A nismo bili debeli. I debelima se smatralo obično one koji su jeli puno mesa.


U dvorištu s najljepšom trešnjom ostajalo se dok ne padne mrak, jer ipak, bili smo u stvari doma. Često se čekalo da završi veš-mašina kako bi mama rasprostrla veš. Čekalo se obično da počne neka od serija na televiziji koju smo svi zajedno pratili. Čekalo se baš do zadnjega. Da se izmorimo toliko da se samo odvlečemo u krpe.

Nismo se pozdravljali s trešnjom. Ona nas je uvijek čekala i mislili smo kako će nas uvijek čekati. Sigurna sam da je tako i bilo. Čekala nas je godinama, uzdignuta i raskošna, bez obzira na godine. Strpljiva i tiha. Nije vikala, a trebala je. Trebala je vikati jako!

Trebala je vikati da je ostala sama, da ju je strah i da joj prijete! Trebala je po Opatovini razasuti svoje plodove i zacrveniti sve zbog srama koji smo dozvolili zbog nebrige nas, a ne njih. Onih, kojima ona baš ništa značila nije.


„Dođi da ti pokažem jedno čarobno mjesto u srcu grada!“ Tim riječima namamila sam jednog Zagorkinog Sinišu u moje dvorište. Htjela sam biti frajerica i pokazati mu livadu, upoznati ga s trešnjom i namignuti rojžicama. Htjela sam se pohvaliti škvadri sa lepim komadom.


„O, gospođa Zagrepčanka ima neko iznenađenje za mene!“ podbadao me znajući da se radi o posebnoj privilegiji otkrivanja meni jako važne uspomene. Stisnula sam mu ruku i stala. Pred zid. Tražim. Ne vidim. Vrti mi se. Ne, nemoguće. Nema je. Trešnje nema! Trave nema! Samo ostaci. Ostaci oronulog stola i stolica. Ostaci oronulog grada koji gubi sjećanja.

Nego, zakaj si me dovela na parking?“

Vrištim, ali se taj vapaj ne čuje. Boli me. Sad znam kako je i ona plakala kada su joj rezali granu po granu i plodove asfaltirali crnilom kako bi rekli da ona nikada nije bila tu. Kako trava nikada nije mogla ovdje izrasti i tko bi želio dvorište s pogledom na parking. Izbrisali su sve!

Nemam fotografija jedne od najljepših oaza. Nemam video snimak dvorišta jednog djetinjstva. Imam samo priču.

#zagreb #kakimamterad #takimamterad #mojapriča #djetinjstvo #opatovina #dvorište #zgcurka

662 views

+385 91 504 25 58

Kralja Držislava 3, Zagreb

©2019 ADD tim d.o.o. i Andreja Tonč 

Izjava o zaštiti privatnosti