• zg_curka

Prosim lepo jednu fotografiju

Mjesec studeni 1981. godine, točnije taj toliko značajni u to vrijeme dan 29. studeni. Čini mi se da kao da nije bilo posebno hladno, sigurno nije na taj značajan dan proslave primanja u pionire. Možda je uzbuđenje od silnih priprema bilo toliko da nisam zamijetila zagrebačku maglu. Sigurna sam da taj dan nije kišilo i da je danje svijetlo baš taj dan dulje trajalo.


Ne znam što su moji roditelji mislili o obrazovnom sustavu toga vremena. Rekla bih da o tome uopće nisu razmišljali. Znam da nisu vrednovali učitelje i profesore. Znam da se nisu uplitali u organizaciju priredbe povodom primanja u pionire. Također znam da se nisu zamarali time kaj u školskom zahodu nema wc papira.


Sjećam se da su dolazili na te školske predstave oko kojih je u školi vladalo veliko uzbuđenje. Danima se vježbalo stupanje prvašića kao da o tome ovisi nacionalna sigurnost. Vježbanje recitacija, zborskih pjesmi, izrada ukrasa za scenografiju…. Silna energija, veselje i jedna velika strast oko toga što se radi.


Danas kad gledam na moju učiteljicu i profesore, uključujući i odgajateljice iz vrtića, mogu samo reći da im je svima bila zajednička jedna velika strast za životom i poslom koji su obavljali.


Tu strast za životom i onime što rade imao je i naš kvartovski šnajder iz Skalinske, tete iz Slavije u Tkalčićevoj koje su nas decu znale po imenima, kao i gospon fotograf koji je imao lokal odmah do samoposluge. A tek teta koja je radila vruće bureke zlatne korice i od friškog sira kojeg su donosile kumice...

Izlog "Foto Tuškanac", autor: Mali Zum

Tog značajnog dana mog djetinjstva, kad su se ugasila svijetla reflektora i utihnuli glasovi školskog zbora, prišla mi je mama, čestitala i rekla: „Imam jedno iznenađenje za tebe! Sad, dok si ovak' lepo zbigecana, idemo k fotografu!“


Kakva sreća! Skakala bi najradije, ali nisam. Da nekaj ne zmrdam! Da mi se ne pomakne šos ili se ne spetljam o lakirane cipelice. Stojički sam, kao što su me i pripremali za taj značajan dan, pružila mami veliki osmijeh i primila ju za ruku.


Kako bi cijeli događaj odlaska fotografu bio značajniji, hodale smo od moje kaptolske škole sve do Katedrale. Nismo naravno išle prek' parka na Opatovini, ali nismo si ni prekratile put do Tkalčićeve prek' Opatovine i Skalinske. Kaptol je u našem poimanju tada bio čišći i dostojniji šetnje lakiranih cipelica, bijelih štrampli i crvene marame. Nismo s Kaptola skrenule na Dolac, pa naravno. Napravile smo cijeli krug preko Bakaćeve i skrenule u Pod zidom.


U to vrijeme, kada su ljudi primjećivali ljude, hodala sam gordo, kao da je ona crvena marama medalja koju sam osvojila. Glava mi je bila uzdignuta i čelo ponosno. Svi su me komentirali i čestitali, a ja sam opet, kao što su me učili suzdržanih emocija zahvaljivala na čestitkama nestrpljivo iščekujući konačni dolazak kod stričeka fotografa.


Foto radnja imala je tek toliko prostora da uđemo mama i ja. Na samom ulazu bio je pult s prozirnim staklom ispod kojega su bile izrađene fotografije izabrane da predstavljaju fotografsko umijeće i potaknu maštu na to kakvu fotografiju baš ti želiš.


Prstićima bi prelazila staklom i dodirivala ta kvartovska lica koja poznajem, a koja baš na tim fotografijama izgledaju posebno lijepo, nekako mirisno i svježe. Smatrala sam pravim sretnicima te koji su bili odabrani da baš njihova fotka bude ugurana ispod stakla na pultu.

U foto radnji je uvijek vladao mir. Ulazili smo dostojanstveno, jer u stvari, nikad ne znaš da li možda ometaš upravo značajan trenutak kreiranja uspomene jednog značajnog dana.

„Dobar dan!“ sam izgovorila tiho. U mom glasu bilo je bojazni da li smo stigle na vrijeme za izradu još jedne fotografije.


Stojim i recitiram u sebi pionirsku zakletvu kako bi se umirila i čujem mamin glas: „Prosim lepo jednu fotografiju.“


#zagreb #mojzagreb #kakimamterad #takimamterad #zgpriča #zgcurka #djetinjstvo #uspomene #lakiranecipelice #crvenamarama #fotograf #mama

97 views

+385 91 504 25 58

Kralja Držislava 3, Zagreb

©2019 ADD tim d.o.o. i Andreja Tonč 

Izjava o zaštiti privatnosti