• zg_curka

Najljepši osmijeh Tuškanca

Najdraža izvedba pjesme „Za dobra stara vremena“ meni je i dalje ona kada ju pjeva cijeli „Saloon“. Pamtim samo dobro raspoloženje puno smijeha i raspjevane škvadre. Nije se jambralo, nije bilo teških tema, samo jedan veliki osmijeh.


Živjelo se samo za vikend! Tako je izgledao moj život nakon prvog izlaska u „Saloon“.

Gurala sam dan po dan, samo da dočekam petak! Samo teška bolest bi me mogla spriječiti da ne izađem. „Saloon“ je jednostavno imao magiju koja me zavela od prvog posjeta. Takav je bio i njegov osmijeh.


Smijao se crnim okicama koje su uvijek izgovarale više nego što je namjeravao. Priču koja vas je nosila daleko u stalnoj potrazi da istražimo naš mladenački nemir. Crne okice skrivale su dječačku sramežljivost i pitanje da li ti smijem prići i hoću li biti dovoljno brz prije nego tvoj pogled odluta dalje.


Hoću li pamtiti kako smo se upoznali to mi tada nije bila briga. Moja briga su bile sekunde koje su letile kao lude i u kojima sam vagala da li je pristojno nasmiješiti se i gleda li on uopće mene.


„Bok, ja sam Nikola!“ izgovorio je njegov frend pružajući mi ruku.

Joj mali kad te žvajznem mislila sam tada! Kam si se baš sad ti zrivljal! Baš sada!

„Iz kojeg si kvarta?“ nije se dal' Nikola i samo je nastavil brbljati dok sam ja mislila kak' bum se onesvestila jer je sada i on stajao pored Nikole.

Divne crne okice i dalje su pričale svoju priču, a rupice na obrazima su se polako širile u najljepši osmijeh Tuškanca.


„Ovo ti je moj frend Saša!“ nastavljao je brbljavac rumenih obraza u Top Gun izdanju. Nikola je želio postati pilot i cijelu srednju školu sam mislila kak' je to samo njegova šminkica. Bil je i ostal lepši neg onaj mali Amerikanac za kojim i dan danas ženske tak uzdišeju. Postal je pilot i dalje se šminka s pilotskom jaknom po gradu dok ponosno šeta klince i jednu od najljepših žena našeg grada, a koja je srećom dovoljno mlađa od nas, pa nam nije stvarala sjenu u vrijeme naših toliko iščekivanih izlazaka.


„Oprosti, nisam čula kak' se zoveš?“ obratila sam se Saši s nadom kako će napraviti upravo ono što sam željela. Ono što je u gužvi „Saloona“ bilo i za očekivati. Približiti se mojoj glavi, polako odmaknuti kosu, nagnuti se i na uho mi izgovoriti svoje ime.


„U koju školu ideš?“ čula sam Nikolu kak' i dalje melje, ali tada sam već bila rasplesana i opijena srećom koju donosi onaj trenutak radosti kada znaš da si se upravo zaljubila. Nisam marila da li ću mu odgovoriti. Možda sam mu i otpjevala. To tada više nije bilo važno. Važan je bio samo osmijeh koji je sada bio samo moj.


Plesali smo, radili beskrajne krugove po diskaču u nadi da ćemo u nekoj od šetnji izgubiti Nikolu te na kraju odlučili pobjeći.


Do tada sam već prilično uspjela odmjeriti sve kaj me zanimalo kod dečka iz Donjeg grada. Taman za glavu višeg od mene, sportske građe, crne kratke frizure koja je bila odraz sporta kojim se bavio. Bio je luckast i spreman na avanturu, a ja sam to spretno iskoristila i predložila mu šetnju po mom teritoriju.

„Kaj veliš na to da doma idemo prek' Dubravkinog puta?“


Saša je nastavio šutjeti, samo se osmjehnuo, zagrlio me i zakoračio u mrak Tuškanca.


#zagreb #mojzagreb #tuškanac #saloon #zgcurka #mojapriča #takimamterad

+385 91 504 25 58

Kralja Držislava 3, Zagreb

©2019 ADD tim d.o.o. i Andreja Tonč 

Izjava o zaštiti privatnosti