• zg_curka

Malo bogatstvo tete Ankice

Updated: Dec 26, 2020

Danima već tražim jedinu fotografiju koja mi je ostala kao sjećanje na tetu Ankicu. Taman iz vremena prije nego se preselila u dom umirovljenika. Na fotografiji stoji ispred špareta i kuha nekaj u velikom loncu. Furt se nekaj nakuhavalo. Danas za sutra, sutra za prekostura. Stalno se netko navirival kroz prozorček kuhinje ili bi se navrnul jer mu je bilo usput po povratku z Dolca.


Teta Ankica je bila sitna i krhka. Jedva da je bila viša od onog velikog sivog lonca kad bi stajal na šparetu dok su se u njemu prekuhavale kuhinjske krpe. Glas joj je bio pomalo piskutav, na momente gotovo nečujan kao da odašilje poruku kako se i njegova energija pomalo gasi.

Naziv fotografije: Ilirski trg, kapelica, dvije Gornjograđanke; autorica: Marija Braut

U vrijeme kad je teta Ankica živjela s nama, ja sam bila jako mala. Možda sam imala nekih 5 godina. U trenucima popodnevnog mira, uzela bi me k sebi u krilo i čitala mi iz malog molitvenika. Male crna knjižica bila je jedno pravo bogatstvo priča i pjesmica.


“Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili. Prema Božjem obećanju čuvaj mene noću, danju. Osobito pak me brani da mi dušu grijeh ne rani. A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u nebo dođem, da se ondje s tobom mogu vijekom klanjat dragom Bogu.”


Tražim danas taj mali, crni molitvenik i ne mogu ga pronaći. Bila je još i jedna mala knjižica smeđih korica sa puno molitvi i poruka utjehe. Nekoliko starih fotografija. Jedna spavačica. Jedna haljina. Fine najlonke. Dvije-tri marame. Jedne cipele. Češalj. Krema za ruke. Ogledalce. Nekoliko pisama iz neke daleke zemlje.


Sve je to bilo u njenom koferu kojeg je tata donio iz doma nakon kaj je umrla. Nisu mi dali da idem na sprovod jer sam ja još mala. Ostavili su me sa nekim od suseda i starim kožnatim koferom, tamno žute boje sa malim remenčićima. Tak je bil lep i fino oščuvan. Mislim da nikam niti nije putoval, osim do tog nekog doma u koji su otpeljali tetu Ankicu.


Sve njene stvari su bile unutra lepo posložene. Pažljivo sam vadila jednu po jednu. Čeljala se i gledala u mali špigl. Marame nisam dirala da ih ne spoprčkam jer ih nisam znala onak lepo složiti u trokout kak moja baka. Kakvo je bogatstvo bil taj lepi kofer! Cijeli jedan život je bil u njemu.


Odmah sam napravila plan da bum se i ja jednog dana tak spakirala za dom. Uzela bum si još i šlape, jednu bebu da se imam s kime družiti i onu veliku knjigu „Najljepše bajke svijeta“ kaj su mi tata i mama poklonili za Božić. Čini se da za taj dom i ne treba ništ puno više.


I dalje se vraćam traženju fotografije na kojoj stoji stoji jedan krhki život sa kuhačom u ruci. Na zidu iznad špareta nalazi se njeno drugo blago koje je tam i ostalo sve do našeg odlaska sa zajedničke adrese. Jedan keramički ormarić sa ladicama za začine. U svakoj teškoj keramičkoj ladici je bilo ponešto. Često sam čitala naziv svake ladice: sol, brašno, kava, cukar, šafran, lovor, klinčić. Stajala bih glave uzdignute i maštala kak bum jednoga dana, kad malo narastem otvorila svaku. U sredini je bil jedan veliki sat. Bilo mi je žal samo kaj se iz njega ne čuje ono „ku-ku“ kak su imali mnogi. To je tak lepo, kad nastane tišina, čuješ samo tik-tak, tik-tak i onda iskoči „ku-ku“ i onda opet tišina i tik-tak, tik-tak.


Brzo sam zrasla kak roda, tak da nisam dugo čekala da vidim sadržaj ladica. Malo sam se iznenadila kad sam u ladici naziva „Klinčić“ pronašla hrpu gumica, šerafića, čepova za flaše i samo miris klinčića. Danas tražim taj miris svaki put kad otvorim ladicu u drugom kredencu, u drugom stanu, ali sa istim sadržajem.


„Kam je sve to zginulo?“, nema nikog da mi odgovori na to pitanje. „Čija je bila teta Ankica?“, ni to mi nitko nemre odgovoriti. Svi su prešli, stvari sam po običaju nekam spremila jer reda mora biti i sad ih nemrem naći. Vjerojatno su u nekoj od kutija na tavanu na kojoj piše „uspomene“. Meni je ostalo samo dječje sjećanje na jednu tetu koja je možda bila nečija sestra, ali taj nije bil iz naše familije. Ona je bila naša, dijelili smo je sa susedima i malo sa onima koji su joj slali pisma iz neke daleke zemlje.


Ona je bila jedan život koji je danas pohranjen u ladicama mog sjećanja, i možda jednoj kutiji na tavanu koju ne mogu pronaći.


#mojzagreb #mojapriča #djetinjstvo #jednosjećanje #jedanživot #tetaAnkica

339 views

Recent Posts

See All