• zg_curka

Lančani sudar na Opatovini

Prvi put koljeno sam razbila u jednoj jurnjavi biciklima Opatovinom. Jurili smo sve od parka prema Dolcu. Bio je to sudar svjetskih razmjera jer nema tko u njemu nije sudjelovao. Pravi pravcati lančani sudar. Svjedok mu je bio Renatin deda koji je prolivenu krv i „ajoj“ uzvik doživio baš u trenucima tihe nedjelje i popodnevnog slušanja utakmice na radiju.

Od svih štandova na Opatovini, baš smo se morali zabiti u taj, posebno rezerviran za šutljivog i strpljivog čovjeka koji je istinski uživao u dugom ispijanju popodnevne kave i pomnom slušanju prijenosa utakmice.


Taj nedjeljni ritual poznavala je cijela ulica. U tišini nedjeljnog popodneva samo se čuo prijenos utakmice s radija. Nije bilo drugih glasova, priča niti rasprava. Čekalo se da završi utakmica i tek onda bi se polako susedi izvlačili iz svojih dvorišta i okupljali oko štanda da rasprave tekmu.


Nakon kaj smo se raspetljali, krenuli smo u utvrđivanje štete. Bicikli su bili OK, više-manje je svako dobio neku ogrebotinu, a jedino je iz mog koljena „sukljala“ krv. No, glavnu brigu je stvarala peta koja se otkinula s moje koledžice.


Zakaj sam ja u tim cipelama vozila bicikl, to samo sveci znaju. Naravno, peta je završila pod štandom, baš pod onim za kojim je sjedio Renatin deda. Operacijom „Partviš“ uspješno smo ju spasili, ali sad je bio trenutak da vidimo kaj dalje.


Morali smo zaustaviti krv iz mog koljena da bismo se mogli nastaviti igrati. Tak da smo ipak otišli do Renate gdje mi je njena mama očistila „ogromnu ranu“ kako sam ju ja tada nazvala, a ona mi se smijala na partizanskom žargonu i mojom opsesijom čitanja „Partizanske početnice“ u kojoj mlade partizanke – medicinske sestre vidaju rane hrabrim borcima. Nakon „saniranja rane“ još sam samo morala zamijeniti cipele i igra se mogla nastaviti.



I dan danas me oduševljava ta dječja spretnost u kriznim situacijama. Netko je legao na pod i tražio petu ispod štandova, drugi je otrčal po partviš, treći je slagal bicikle na stranu. Sve to šutke ili šaputanjem jer ipak je tekma…


Deda nije vikao na nas, mama nas nije špotala, nitko nije istrčao van da vidi kaj se desilo, a moji prijatelji su strpljivo čekali sanaciju mojih šteta kako bi mogli nastaviti našu avanturu tog nedjeljnog popodneva.


Bila sam dugo ponosna na moju „ranu“. Promatrali smo ju cijelo ljeto dok sam ja čupkala komadić po komadić skorene kraste i svako malo trčala Renatinoj mami da mi to opet pošprica. Dugo godina sam nosila mali ožiljak koji nije dobivao boju ljeti i podsjećao me na razigrane dane.


Petu smo zalijepili i koledžice su me još dugo služile. Vjerojatno zato jer su dobile zabranu izlaska osim za posebne prilike.


#zagreb #mojzagreb #kakimamterad #takimamterad #mojapriča #djetinjstvo #zgcurka #opatovina #bicikl #koledžica #nedjeljnimir

85 views

+385 91 504 25 58

Kralja Držislava 3, Zagreb

©2019 ADD tim d.o.o. i Andreja Tonč 

Izjava o zaštiti privatnosti