• zg_curka

Jutarnja kava četvrtog dana

Četvrti dan sam spavala pola sata duže. Pola sata od vremena kada je ranjen grad. Polako se budi snaga Zagreba u meni. Tih pola sata daje mi ohrabrenje.


Sivi oblaci i studeno jutro dalje prkose. Nekada sam voljela siva zagrebačka jutra, kišu i studen. Izvlačilo bi sivilo šarene kišobrane i šminkerske gumene čizmice Zagrepčanki na putu do posla ili škole. Pazilo se da kišobran bude usklađen sa torbicom i cipelama zagrebačkih dama. Sve su to detalji tog poznatog zagrebačkog šarma.


Detalji u kojima bi uživala u šetnji do Trga. Detalji kojima bi poklanjala moj djevojački osmijeh. Onaj zbog kojega sam se uvijek osjećala drago. Onaj koji bi mi uvijek podigao bradu prema gore i uputio pogled na najljepše vizure zagrebačkih stoljetnih dama čiji su balkoni, fasadni ukrasi i krovovi također željeli da im namignem.


Danas nije takav dan. Danas još previše boli svaka zadobivena masnica.

Sjedimo na prozoru moja susjeda Maja i ja. Svaka na svojoj strani ulice. Ona čuva parnu stranu, a ja neparnu. Pijemo prvu jutarnju kavu i uživamo u buci Zelenog vala. Smijemo se tome kako nas veseli čuti brundanje auta koji rade prividnu jutarnju gužvu jer se moraju prestrojavati u jednu traku. Uživamo u zvuku koji nas podsjeća da život grada nije stao.


„Jel nam najlon na krovu još uvijek stoji?“ pita Maja.

„Sve je kak se šika!“ odgovaram i šaljem najfriškiju foto dokumentaciju.


Šutimo dok zamišljeno ispijamo jutarnju kavicu. Svako malo se trznemo jer nas je nekaj protreslo. Sve je dobro. Samo su prošli vatrogasci ili je malo jače fijuknul vjetar.


„Statičari se nisu javili?“

„Nisu.“

„Robi je morao iseliti iz svoje zgrade. Cijela njegova zgrada na Langovom je vrisnula. I frendovi iz Tomašićeve. Isto cijela zgrada. Dino sa ženom i klincima je morao izaći iz zgrade u Draškovićevoj. Rekli su im da ju je najbolje srušiti.“

„Kaj misliš kolika je šteta?“

„Mislim da je svisnulo sve od Kvatrića do Črnomerca. Cijeli Donji i Gornji grad.“

„Si vidla kaj rade Markuševčanima? Je, oni su za kamenjarske vlasteline najobičniji zagrebački kramari. Ne znaju oni kaj je Markuševec Zagrebu!“

„A kaj da ti velim, oni si vjerojatno i brkaju kaj je Markuševec, a kaj Manduševac.“

Smijemo se. O kako je lijepo čuti smijeh zagrebačkih puca. Smijeh nas odnosi na neku od terasa Donjega grada gdje bezbrižno ispijamo kavicu klafrajući o tome kaj ima novoga.

Kratke sekunde smijeha pretvaraju se u suze. Ogromne kapljice tuge opet nadilaze kao bujica kojoj nema kraja.


„Odi vrit! Opet si me rasplakala.“


„Idem. Javim ti se navečer da umjesto zvijezda brojimo nova svijetla u iseljenim zgradama.“


#potresuzagrebu #zagreb #mojapriča #zgcurka

+385 91 504 25 58

Kralja Držislava 3, Zagreb

©2019 ADD tim d.o.o. i Andreja Tonč 

Izjava o zaštiti privatnosti