• zg_curka

Ja kažem: „Slavonija“, a vi meni pružite srce kao odgovor

„Slavonija ja žitnica naše domovine!“ rekao je profesor geografije ljutito. „Želim da napokon počnete povezivati ono što učite napamet kao pjesmicu. Znači, ja kažem „Slavonija“, a vi meni dajete sažeti odgovor i šlus!“


U prvom pet razredu srednje škole naziva Centar za upravu i pravosuđe vladao je muk. Trideset djevojaka u dobi od 15-16 godina u mislima su već špancirale gradom, šetale od Varšavske prema Trgu. Iskustvo do tada već nas je naučilo kako je najbolje šutjeti i čekati da profa izvergla svoje.


Slavonija mi je bila daleko. Pokušavala sam stvoriti sliku te žitnice u glavi. Brinulo me kako ću se snaći kad krene ispitivanje. Moja briga potrajala je do Cvjetnog. Onda sam obećala sebi kako ću se stvarno potruditi saznati više o Slavoniji. Za mene, najlakši način bio je da pročitam Zagorkinog „Viteza slavonske ravni“.


Gutala sam ljubavnu priču o Dragomiru i Krasanki i za mene je tako Slavonija postalo jedno romantično mjesto sa starom tvrđavom u središtu Osijeka, a ne samo tamo neko žitno polje kako ga je prikazao moj profesor.


Prošlo je još godinu dana do trenutka kada sam napokon upoznala najljepši dio Slavonije. Upoznala sam skupinu duša velikog srca. Skupinu djece, većinom moje vršnjaka iz Vinkovaca. Jednostavnost, skromnost, velike oči kojima gledaju svijet i toplina, jedna neizmjerna toplina. To su sve bili moji novi prijatelji Vinkovčani.

Zagreb, ljeto 1991.

Upoznali smo se u ljeto ’91. i proveli desetak čarobnih dana u Domu Crvenog križa u Novom Vinodolskom. Mi Zagrepčanci smo bili većinom ekipa koja se snašla kako otići na ljetovanje sa pajdašima za male novce i još k tome bez roditelja. Međutim, Vinkovčani su bili jedna družina u kojoj su bila i djeca iz tamošnjeg dječjeg doma, ali i djeca koja su sa tek navršenih 16 godina već iskusila što znači čuvati stražu s očevima i tako brinuti za svoje selo ili neko od gradskih naselja.


„On ti je s ocem stalno na straži. Već je nosio i pušku!“ tako je započela priču o dječaku tužnog pogleda moja nova prijateljica Arijana. Marko je većinom šutio i gledao u daljinu. Živnuo bi jedino kad bi se igrao nogomet ili bi društvom počela kružiti gitara.


„Sve što želim u ovom trenutku..“ bila je himna našeg ljetovanja. Slušali smo priče o odrastanju u domu, odrastanju bez roditelja ili roditeljima koji su u zatvoru. Slušali smo kako Nikolini uporno stavljaju hrvatski barjak visjeti sa najvišeg prozora kuće i smijali se njegovim pričama punim šarma i šala na račun nas djece iz velikog grada.

Oni su došli na ljetovanje kako bi se na dva tjedna odmorili od života pod uzbunama i svakodnevice ispunjene strahom. Oni su došli po utjehu i mir, a donijeli su život. Oni nisu došli kao djeca već kao mladi ljudi koji su samo željeli da ponovno, barem malo, budu djeca.

Arijana, moja nova prijateljica, predivne, duge, plave kose, blagog osmijeha i tako svojstvene finoće i smirenosti koju Slavonci donose, pričala mi je o Dugoj ulici. U našim razgovorima, šetale smo zajedno njenim Vinkovcima i uspoređivale kako izgledaju ulice našeg djetinjstva. Da li bi Duga ulica bila nešto kao Ilica? Što imaju zajedničko Bosut i Sava? Gdje su u Vinkovcima najbolji kolači i ima li gradska knjižnica i dječji odjel?


Bilo nam je malo vremena za sve naše priče. Zato ćemo se naravno nastaviti dopisivati. Možemo se čuti i telefonom, ali samo pismo može razmijeniti sve što si želimo reći.

Zagreb, ljeto 1991.

Nikoli je bio rođendan, pa smo mu poklonili plišanog zečeka. Smijali smo se tom poklonu, smišljali šale i nastavili pjevati uz zvukove gitare. Tako smo nastavili sve do povratka u Zagreb. Znali smo kako će naš rastanak biti dramatičan. Znali smo kako ćemo ovaj put uistinu plakati uz himnu našeg ljetovanja obećavajući pisma, telefonske pozive i nadajući se posjetama.


Stigao je vlak. Oprostili smo se s prijateljima. Razmijenili posljednje zagrljaje i obećanja. Čekali smo zvižduk lokomotive koji je trebao označiti povratak zagrebačkim ulicama. Prepričavanje priča s ljetovanja i čuđenje kak' ovi moji iz kvarta fakat ne kuže slavonske fore.


Samo sam željela čim prije otrčati do Name i kupiti novi paket lijepog papira i kuverti i napisati prvo pismo Vinkovcima.


Zvižduka nema. Netko se šali ak' može bar onaj zvižduk s Bukovca kad je eto lokomotiva zapela. Sad smo već ispucali sve naše pošalice. Ismijali se. Počinje nas umarati čekanje. Nastao je muk.


Znate onaj osjećaj tišine koja traje kratko, a neugodna je kao da traje čitavu vječnost. Sad već svi postajemo ozbiljni i znamo da nešto nije u redu. Nelagodu razbija zvuk gitare i Glavni kolodvor ponovno je u pjesmi. Nikola viče s prozora vlaka: „Misle oni da se ja neću vratiti! Eh, ali ne znaju oni da ja sad i zeku imam!“


Smijeh, plač i pjesma za pjesmom. „Ne spavaj mala moja muzika dok svira…“ ori se iz dječjih glasova, pleše i vagon i kolodvor. Gitara svira solo, ma i Bijelo dugme bi pozavidjelo na ovakvoj izvedbi.

Zagreb, ljeto 1991.

Vrtimo se, izmiješanih emocija i s prikrivenom željom da se nikada ne rastanemo.


Za to vrijeme, naši odgajatelji i roditelji slušali su vijesti. Raketirani se Okučani. Napad ne staje. Zaustavlja se željeznički promet prema Vinkovcima.


Naši prijatelji ostaju u Zagrebu. Zajedno ostajemo pomiješanih osjećaja zbog sreće što se ne rastajemo i tuge što se oni ne mogu vratiti u svoje Vinkovce. Dom Crvenog križa na Sljemenu bio je spreman udomiti našu malu slavonsku pajdašiju, a našem druženju tu dolazi kraj. Mi odlazimo svojim kućama, a po njih dolazi autobus.


Ne sjećam se koliko su dugo ostali na Sljemenu. Sjećam se samo da sam jedva čekala njihov povratak kako bi napokon počela stizati pisma iz tog malenog grada naše žitnice.


Dečki iz doma bi zvali svaki put kad bi bila uzbuna. Tada bi se uvijek netko od njih prošvercao do ureda i zvao Zagreb. Onda bi Vesna zvala mene i obrnuto i tako bi Trnje i Centar prepričavali kaj je novoga uz ustaljene komentare da fakat nisu normalni kaj nisu u skloništu. Umjesto muzike slušali smo pucnjavu sa vinkovačkih ulica i bili sretni što u tim trenucima oni upravo misle na nas.


Nikola javlja da su mu srušili kuću. „Srušili su ju, ali je barjak vijorio! Da samo znate kako je vijorio, baš tada!“ prepričava Nikola u njegovom stilu. Okupljeni oko telefona osluškujemo njegov smijeh koji se gubi u lošoj telefonskoj liniji. „A kaj je sa zečekom? Jesi spasio zeku?“ viče Vesna kako bi ju Nikola bolje čuo. Tišina. „A nisam, oprosti! Bilo je sve na brzinu. Sve je zajedno otišlo. I barjak i zeko.“ završio je svoje posljednje javljanje Nikola.


Telefon je prestao zvoniti. Pisma više nisu stizala. Osvanuo je dan nakon noći u kojoj nitko nije spavao. Vijesti su izvještavale o padu Vukovara. Bila sam treći srednje i nastava mi je bila organizirana u školi na Pešćenici. ZET-ov tramvaj broj 2 vukao se preko Glavnog kolodvora, šutke stajao na svakoj stanici na kojoj su ulazili učenici i radnici u to studeno jutro. Sve je utihnulo. Samo otvaranje i zatvaranje vrata na svakoj stanici. Muk. Izbjegavamo poglede. Ne želim da mi se itko obrati. Ne želim da ni taj itko pomisli kako ja imam nešto za reći.


Prolazili su dani. Išli smo na sprovode i svaki tjedan plakali za nekim od frendova iz kvarta. Najčešće dečkima koji jedva da su i bili punoljetni, a o tome gdje su Okučani, Novska ili Vinkovci su znali većinom iz udžbenika. Žrvanj života tjerao nas je dalje zatirući uspomene jednog ljeta punog mladosti.

Vukovar, zima 1999.

„Hej, da li me se sjećaš?“ zaustavio me mladić vragolastog osmijeha na uglu Skalinske i Tkalče. „Ja sam, Nikola iz Vinkovaca!“ Gledam u njega, a on se smije. Širi ruke, smije se, oko njega toliko energije, priča, puno priča kao da se vratio sa putovanja života, a ja… Ja se ne mogu pomaknuti. Gledam u čovjeka koji priča o mom prijatelju, zna sve o njemu, ali to nije on. „Malo sam u Zagrebu, točnije u onom vašem Vrapču. Kažu doktori da sam malo puko' od rata i svega, i eto me na liječenju.“


Ne snalazim se. Pokušavam biti pristojna i pričam kako mi je drago što ga vidim i tražim izliku da pobjegnem. Zbunjena sam. To nije onaj moj prijatelj. On je bio jak. On je bio pun života i sada sigurno ponovno gradi svoju kuću, a mi ćemo mu doći u goste i donijeti novog zečeka i svi ćemo se smijati tome uz zvukove gitare.

Vrijeme možda zatire sjećanja. Možda ćemo zaboraviti poneko ime ili adresu, ali nikada nećemo zaboraviti kako smo se osjećali. Gledam tog stranca i nastavljam Tkalčićevom prema Trgu. Bježim u život Zagreba koji se nastavlja misleći kako se osjećaji mogu zaboraviti.

Došao je i dan mog prvog poslovnog putovanja. Te 1999. godine imam priliku birati hoću li ići na teren u Slavoniju ili Dalmaciju. Od tada, pa sve do današnjih dana, moj prvi odabir je uvijek Slavonija.


Zima je, žitnica je pod snijegom i ne vidi se kraja. Nas četvero u renolčeku četvorki plovimo od mjesta do mjesta. Napokon je i red za posjetu Vinkovcima. „Idemo napokon u njene Vinkovce!“ šale se moji kolege. Stariji su i znaju što su uspomene. „Hoćeš li moći sama?“ slušam stariju kolegicu i mislim si kaj ne bi mogla sama, pa idem se naći s Arijanom. Čekam da mi ispriča kako je provela izbjeglištvo i udala se. Ja njoj želim ispričati o mom prvom poslu i kako ću sada sigurno češće dolaziti u njenu ravnicu.

Vinkovci, zima 1999.

Duga ulica je uistinu duga. Pogotovo kad njome dugo šetaš. Čekala sam. Zagledavala se u svakog prolaznika. Provirivala u svaki kafić u nadi kako ću prepoznati nečiji osmijeh ili šalu. Moja prijateljica nije došla. Sva lica koja sam susrela nisu bila ona koja sam tražila


„Život donosi i nove prijatelje. Hajde daj priliku i nama iz Osijeka.“ šalili su se moji kolege nastojeći me oraspoložiti. „Naša je Tvrđa kao i tvoj Gornji grad. Eto, i Zagorka je o njoj pisala.“


Sjećanja su polako blijeda, ali ljubav je ista kao prvoga dana. Vinkovci su dobili konkurenciju u Osijeku i Vukovaru, no i dalje imaju to posebno mjesto u mom srcu.

Mog profesora geografije već odavno nema. Njegova lekcija se i dalje uči kao jedna fraza. U međuvremenu sam naučila kako priča koju priča Slavonija nije za one površnog stava prema životu. Slavoniju gledaš i voliš. Razvučeš polako ono Osiijeekaa, Viiinkoovaacaa ili Vuukoovaaraa, da duže traje. Da ti duže bude toplo i milo. Onda joj pokloniš tvoj najljepši osmijeh i zamoliš: „Pričaj mi. Pričaj mi puno i neka traje.“

Upravo sam ponovno pročitala „Viteza slavonske ravni“. Uživala sam u svakoj rečenici koja opisuje Tvrđu, cestu na putu prema Vinkovcima i po prvi puta uvidjela povijesni kontekst u koji je smješten ovaj roman.

Drava u Osijeku, zima 1999.

I tako, dok iščekujemo ponovnu tužnu obljetnicu sjećanja na pad Vukovara, slušamo prepucavanja onih koji pričaju u frazama, Zagorka nas podsjeća na Slavoniju koja se voli svakog dana. Priča nam o ljubavi prema domovini, hrabri i tješi.

- Krasanko! Divno je prelaziti cestom i poljem ovih ravnica kad znaš da ti ne mogu niotkud pasti na put razbojnički zulumčari…
- Divno je, Dragomire, ali mogli bi i opet jednom kakvi razbojnici pasti na naše plodno polje i bijele drumove!
- Ne boj se, mila, uvijek će biti vitezova slavonske ravni da je oslobode!

#mojapriča #sjećanje #mladost #Vinkovci #Slavonija #vitezslavonskeravni

496 views

+385 91 504 25 58

Kralja Držislava 3, Zagreb

©2019 ADD tim d.o.o. i Andreja Tonč 

Izjava o zaštiti privatnosti