• zg_curka

Ja kažem: „Slavonija“, a vi meni pružite srce kao odgovor

„Slavonija ja žitnica naše domovine!“ rekao je profesor geografije ljutito. „Želim da napokon počnete povezivati ono što učite napamet kao pjesmicu. Znači, ja kažem „Slavonija“, a vi meni dajete sažeti odgovor i šlus!“


U prvom pet razredu srednje škole naziva Centar za upravu i pravosuđe vladao je muk. Trideset djevojaka u dobi od 15-16 godina u mislima su već špancirale gradom, šetale od Varšavske prema Trgu. Iskustvo do tada već nas je naučilo kako je najbolje šutjeti i čekati da profa izvergla svoje.


Slavonija mi je bila daleko. Pokušavala sam stvoriti sliku te žitnice u glavi. Brinulo me kako ću se snaći kad krene ispitivanje. Moja briga potrajala je do Cvjetnog. Onda sam obećala sebi kako ću se stvarno potruditi saznati više o Slavoniji. Za mene, najlakši način bio je da pročitam Zagorkinog „Viteza slavonske ravni“.


Gutala sam ljubavnu priču o Dragomiru i Krasanki i za mene je tako Slavonija postalo jedno romantično mjesto sa starom tvrđavom u središtu Osijeka, a ne samo tamo neko žitno polje kako ga je prikazao moj profesor.


Prošlo je još godinu dana do trenutka kada sam napokon upoznala najljepši dio Slavonije. Upoznala sam skupinu duša velikog srca. Skupinu djece, većinom moje vršnjaka iz Vinkovaca. Jednostavnost, skromnost, velike oči kojima gledaju svijet i toplina, jedna neizmjerna toplina. To su sve bili moji novi prijatelji Vinkovčani.

Zagreb, ljeto 1991.

Upoznali smo se u ljeto ’91. i proveli desetak čarobnih dana u Domu Crvenog križa u Novom Vinodolskom. Mi Zagrepčanci smo bili većinom ekipa koja se snašla kako otići na ljetovanje sa pajdašima za male novce i još k tome bez roditelja. Međutim, Vinkovčani su bili jedna družina u kojoj su bila i djeca iz tamošnjeg dječjeg doma, ali i djeca koja su sa tek navršenih 16 godina već iskusila što znači čuvati stražu s očevima i tako brinuti za svoje selo ili neko od gradskih naselja.


„On ti je s ocem stalno na straži. Već je nosio i pušku!“ tako je započela priču o dječaku tužnog pogleda moja nova prijateljica Arijana. Marko je većinom šutio i gledao u daljinu. Živnuo bi jedino kad bi se igrao nogomet ili bi društvom počela kružiti gitara.


„Sve što želim u ovom trenutku..“ bila je himna našeg ljetovanja. Slušali smo priče o odrastanju u domu, odrastanju bez roditelja ili roditeljima koji su u zatvoru. Slušali smo kako Nikolini uporno stavljaju hrvatski barjak visjeti sa najvišeg prozora kuće i smijali se njegovim pričama punim šarma i šala na račun nas djece iz velikog grada.

Oni su došli na ljetovanje kako bi se na dva tjedna odmorili od života pod uzbunama i svakodnevice ispunjene strahom. Oni su došli po utjehu i mir, a donijeli su život. Oni nisu došli kao djeca već kao mladi ljudi koji su samo željeli da ponovno, barem malo, budu djeca.

Arijana, moja nova prijateljica, predivne, duge, plave kose, blagog osmijeha i tako svojstvene finoće i smirenosti koju Slavonci donose, pričala mi je o Dugoj ulici. U našim razgovorima, šetale smo zajedno njenim Vinkovcima i uspoređivale kako izgledaju ulice našeg djetinjstva. Da li bi Duga ulica bila nešto kao Ilica? Što imaju zajedničko Bosut i Sava? Gdje su u Vinkovcima najbolji kolači i ima li gradska knjižnica i dječji odjel?


Bilo nam je malo vremena za sve naše priče. Zato ćemo se naravno nastaviti dopisivati. Možemo se čuti i telefonom, ali samo pismo može razmijeniti sve što si želimo reći.

Zagreb, ljeto 1991.

Nikoli je bio rođendan, pa smo mu poklonili plišanog zečeka. Smijali smo se tom poklonu, smišljali šale i nastavili pjevati uz zvukove gitare. Tako smo nastavili sve do povratka u Zagreb. Znali smo kako će naš rastanak biti dramatičan. Znali smo kako ćemo ovaj put uistinu plakati uz himnu našeg ljetovanja obećavajući pisma, telefonske pozive i nadajući se posjetama.


Stigao je vlak. Oprostili smo se s prijateljima. Razmijenili posljednje zagrljaje i obećanja. Čekali smo zvižduk lokomotive koji je trebao označiti povratak zagrebačkim ulicama. Prepričavanje priča s ljetovanja i čuđenje kak' ovi moji iz kvarta fakat ne kuže slavonske fore.


Samo sam željela čim prije otrčati do Name i kupiti novi paket lijepog papira i kuverti i napisati prvo pismo Vinkovcima.


Zvižduka nema. Netko se šali ak' može bar onaj zvižduk s Bukovca kad je eto lokomotiva zapela. Sad smo već ispucali sve naše pošalice. Ismijali se. Počinje nas umarati čekanje. Nastao je muk.


Znate onaj osjećaj tišine koja traje kratko, a neugodna je kao da traje čitavu vječnost. Sad već svi postajemo ozbiljni i znamo da nešto nije u redu. Nelagodu razbija zvuk gitare i Glavni kolodvor ponovno je u pjesmi. Nikola viče s prozora vlaka: „Misle oni da se ja neću vratiti! Eh, ali ne znaju oni da ja sad i zeku imam!“


Smijeh, plač i pjesma za pjesmom. „Ne spavaj mala moja muzika dok svira…“ ori se iz dječjih glasova, pleše i vagon i kolodvor. Gitara svira solo, ma i Bijelo dugme bi pozavidjelo na ovakvoj izvedbi.

Zagreb, ljeto 1991.

Vrtimo se, izmiješanih emocija i s prikrivenom željom da se nikada ne rastanemo.


Za to vrijeme, naši odgajatelji i roditelji slušali su vijesti. Raketirani se Okučani. Napad ne staje. Zaustavlja se željeznički promet prema Vinkovcima.


Naši prijatelji ostaju u Zagrebu. Zajedno ostajemo pomiješanih osjećaja zbog sreće što se ne rastajemo i tuge što se oni ne mogu vratiti u svoje Vinkovce. Dom Crvenog križa na Sljemenu bio je spreman udomiti našu malu slavonsku pajdašiju, a našem druženju tu dolazi kraj. Mi odlazimo svojim kućama, a po njih dolazi autobus.