• zg_curka

Baka, upisala sam se na vjeronauk!

Bila je subota. Jedan od dugih ljetnih dana koji je tog ljeta 1980. godine baš sporo prolazio. Čekao se polazak u prvi razred. Goga, Brankica i ja već smo polizale svaki kutak Opatovine. Svaki štand je prošao detaljnu provjeru u potrazi sa skrivenim blagom, ostacima robe koja se prodavala u ulici. Dio neke igračke, naušnice, odjeće... Sve što su prodavači odbacili, mi bi iskoristile za igru.

Park na Opatovini

Trčale smo od parka do Kerempuha kada su mi rekle kako one sada idu na vjeronauk. Je, a kaj bum ja sad? Nikoga nema. Još su na moru ili kod familije na selu. I tak, nisam si puno gruntala, rekoh: „Idem onda i ja s vama!“


Došle smo onako zadihane, uznojene i zamusane od prašine u Župni ured "Sv. Marije" na Kaptolu. S veseljem nas je dočekao Nikola, svećenik kojega nismo trebali zvati niti pater niti velečasni. Samo Nikola kojem smo se obraćali sa Ti. Mirnoća, toplina, povjerenje, kajkavski naglasak porijeklom iz Slovenije i skromnost. To je sve bio naš Nikola.

Crkva Sv. Marije na Dolcu

„Čuj baka, ja sam ti se upisala na vjeronauk!“ ponosno sam obznanila baki koja me dočekala doma. „Bilo mi je jako lepo. Fino smo se podružili, popevali, jeli kekse, a teta Ana zna pričati lijepe priče.“ brbljala sam dalje. „I znaš kaj, treba mi jedna bilježnica jer bumo dosta crtali i pisali. Gle, dobila sam i lijepu knjigu punu priča.“


Ne znam da li je baka uopće uspjela doći do riječi, a ja sam već mahala mojom odabranom bilježnicom. Rokovnikom koji je u to vrijeme bio zlata vrijedan i ja sam ga čuvala za posebnu priliku. Poklonila mi ga je susjeda Ljubica koja je radila kao tajnica u „Končaru“.


Odjednom je baka friknula: „Kaj si normalna? Tu buš im tu teku u crkvu nosila? Buju mislili da ih provociraš? Na, uzmi ovaj crni flomaster i ž njim da si prešla preko tog natpisa „Rade Končar“!


Rokovnik je bio crne boje, a ime ispisano bijelim štampanim slovima. Taman sam zacrnila nepoželjno ime za koje tada nisam znala da ima bilo kakvu svrhu, kad se mama vratila s posla.


Kaj da vam velim, opet nova drama! Mama je dobila slom živaca kad je vidjela kakva sam otišla na vjeronauk. Imala sam valjda nekakve štrample dokoljenke ne baš usklađene sa ostatkom odjeće, a baka i tata nisu na to obraćali preveć pažnje.


Subotom vjeronauk, nedjeljom misa, razgledavanje grada s Nikolom i Anom, odlasci na izlete, slavljenje rođendana, sve je to bilo dio života tog jednog malog župnog ureda.


Pjevanje, priče i recitacije. Priprema za svaku misu je bila svečanost, kao mala priredba.

Takva je bila i priprema za Prvu pričest! Svi su bili uzbuđeni. Roditelji su pripremali kolače za zakusku. Mi djeca smo uvježbavali „program“ jer je svatko imao svoju ulogu u nadolazećem misnom slavlju.


Dan ranije imali smo generalnu probu, odjenuli prvi puta male, bijele halje, a Nikola nam je pripremio da probamo neposvećene hostije. Pamtim to vrijeme puno pozitivne energije. Znali smo da će sve biti kako treba. Jednostavno je to tada bila jedina opcija.


Na samo svečano jutro, dočekalo me posebno iznenađenje! Moji susjedi koji su imali mali salon vjenčanica su mi donijeli pravu, pravcatu malu vjenčanicu. Šivanu baš za mene! To je bilo iznenađenje za cijelu Opatovinu. Niti moji roditelji to nisu znali. Ne znam da li sam ikada nakon toga dana doživjela tako nešto apsolutno nepredvidljivo.


Vidite, ono što je meni zanimljivo u usporedbi tadašnjeg vremena i vrijednosti i onoga danas je to što su svi bili sretni zbog toga. Nitko nije komentirao kako ću ja sada biti drugačija i kako to nije dobro. Svi su bili sretni, a Nikola je kada je došao red na mene da primim Prvu pričest pohvalio moje zalaganje i moje susjede koji su nas sve iznenadili tako lijepim poklonom.

Ovaj kaj si je pridremal je moj mlađi brat

Nakon mise gizdavo sam šetala od crkve Sv. Marije preko Dolca do Župnog ureda na Kaptolu gdje nas je čekala zakuska. Dolac kakav je sve je skomentiral: „Daj ju čuj! Kak ste se vi gospodična zrihtali! Isusek dete kaj si lepa!“, a ja sam letila od sreće sa ponosnim roditeljima put Katedrale kako bi se stigli i pofotkati. Ako postoji razdoblje u životu kada se formira najljepši osmijeh, ja vam mogu reći da je za mene to bio taj dan!

Ostaje samo sjećanje na Katedralu jednog vremena

Narednih sedam godina bila sam svaki vikend u crkvi. Moji su mi kasnije priznali kak su već bili i spremni na to da ću možda doći s idejom da bi išla u opatice. Onda su Nikolu preselili u drugu župu. Došao je Stjepan. Puno mlađi od Nikole sa stavom da mu moramo govoriti Velečasni i obraćati se sa Vi. Vjeronauk je postao kompliciran.


Najavljivali su se ispiti prije dobivanja dozvole za dobivanje sakramenta Svete potvrde i ja sam sama, kao što sam ušla u crkvu, iz iste i izašla. Dočekala me ponovno moja ulica, prigrlila i pokazala put do Salezijanaca u Vlaškoj.


I zamislite kaj! Danas, tamo u crkvici Sv. Martina u staroj Vlaškoj koju su vodili Salezijanci moj dragi Nikola vodi mise, a Ana mu i dalje pomaže.


#zagreb #takimamterad #mojapriča #zgcurka

327 views

+385 91 504 25 58

Kralja Držislava 3, Zagreb

©2019 ADD tim d.o.o. i Andreja Tonč 

Izjava o zaštiti privatnosti