• zg_curka

A kaj je vama Tkalča?

Prije par dana su na Fejsu objavljene neke jako stare fotke Tkalčićeve ulice. Slike malih potleušica u crno-bijeloj boji još iz vremena davno prije mog rođenja.


Sjećam se tog starog i iznimno trošnog dijela ulice, kada sa Splavnice skreneš u Tkalčićevu. Na lijevoj strani, sve do Krvavog mosta bila je skupina kuća u jako lošem stanju, ili je netko, tamo sredinom-krajem 80-tih tako smatrao.


Ispod objavljenih fotografija na Fejsu, jedan gospodin je komentirao kako je on bio jedan od zagovornika da se cijela ulica poruši i kako mu je danas drago da je bilo pametnijih/mudrijih od njega jer sad ne bi bilo Tkalče kakvu poznajemo.


Ja sad sigurno s vama ne bi dijelila ovu priču jer je zaborav već odavno isprao sliku tog djela ulice i mogu samo pričati o prvoj videoteci u kvartu koja se otvorila u novim zgradama i kak' smo non-stop opčinjeni tam visili, ili o gustom soku sa šlagom iz caffe „Argentina“ u kojem i dalje najradije pijem kavu i radim crtice za priče, o pričama kak' buju se tam sad doselili neki jako bogati ljudi jer je to tak moderno baš zrihtano za njih.


Da su porušili cijelu ulicu možda bi ju danas samo zvali Ulica Ivana Tkalčića, onak gospodski, kak se šika umjesto današnjeg fakinskog Tkalča.


Kaže moj tata: „Uvek kad bi te pitali od kuda si, sa ponosom si govoril da si iz Tkalče. Bez obzira dal' si stanoval na Opatovini, Krvavom mostu ili Tkalči.“ Tak je ostalo do danas.

Tkalčićeva je bila ulica radničke klase, ulica skromnih ljudi koji su živjeli na pragu siromaštva, pogotovo gledajući iz današnje perspektive.


Ponuditi preseljenja tim ljudima kako bi se porušila ulica bilo je u stvari vrlo lako. Bilo koji stan na bilo kojoj lokaciji u gradu sa kupaonom bi bio dovoljan razlog. Većina obitelji tako je i napuštala Tkalčićevu i Opatovinu, vjerujući kako idu u bolje okruženje za život djece.


Dvorišta Tkalče skrivala su jednu tajnu siromaštva za koju smo svi znali, svi smo bili dio te priče. Dijelili smo zahode sa ostalim familijama, umjesto parketa imali smo linoleum ili tepih, a ispod njega zemljani ili drveni pod, prostor je uvijek bio skučen, no to nije bio razlog da se rođendan slavi u igraonici, a ne doma.


Naravno da tada nije bilo igraonica, nije bilo potrebe. Nije se događalo da se nekome zato jer ima manje ne ide na ročkas. Dobra fešta se nikad nije propuštala.


Godinama nakon mog djetinjstva vodim dotepence u šetnju Tkalčom i Opatovinom. Uvijek u čudu slušaju moje priče jer vide samo „raskoš“ Tkalče. Ja se pak čudim jer mi nije jasno kak' ne vide te male kućice i da je samo malo napred zrihtana fasada. Svi i dalje uvjereni kak' baš tu žive zagrebački bogataši.



Tumaramo šarenilom Tkalče, dolazimo do Kaptol centra, ali mene samo zanima da pređem na drugu stranu ulice. Tražim kuću Iveka i bake Marice, nema je. Već sam u panici da sam ju propustila vidjeti posljednji puta, a onda otkrivam da me zbunila postavljena ograda. Sve je spremno za rušenje.


Znam da je njihova kućica uvijek bila stara. Znam da baka Marica nikada nije bila moja baka. Sjećam se tabletića na kuhinjskom stolu za kojim smo se uvijek sladili njenim kolačima, osmijeha kad smo joj došli u goste, Iveka koji je celu mladost tražil posel i slijegal ramenima na svaki neuspjeh govoreći: „A dobro, bu već bolje.“


Bake Marice nema već dugo. Ivek je također prešel. Nakon njihove smrti, kućica je bila dugo nenastanjena. Nitko od dotepencov s penezima se nije tam doselil. U tu bogatašku četvrt!


Stojim pred ogradom i plačem. Da li da slikam još ovo malo kaj je ostalo? Ne mogu, nemam snage. Gledam posljednje izdisaje jednog života i želim da ta tužna slika ostane samo jedna sporedna sličica.


Vlečeju me da idemo dalje, u bezosjećajno blještavilo Kaptol centra. Centra u kojem nema finog domaćeg biskvita s višnjama, u kojem se kolači ne poslužuju na pladnju s tabletićem, u kojem nema osmijeha koji nas poziva da mu ispričate kaj ste novoga naredili u parku.


Plačem i sada dok vam ovo pišem jer svaka priča otkriva nove. Svaka me podsjeti kaj vam još nisam ispripovedala i na kaj sam sve zaboravila.

Ne znam kaj je vama Tkalča. Za mene je jedna beskrajna neispričana priča kojoj ću se još puno vraćati.

#zagreb #mojzagreb #kakimamterad #takimamterad #djetinjstvo #mojapriča #zagrepčanka #zgcurka #tkalča #tkalčićeva #caffeargentina #kaptolcentar

697 views

+385 91 504 25 58

Kralja Držislava 3, Zagreb

©2019 ADD tim d.o.o. i Andreja Tonč 

Izjava o zaštiti privatnosti