• zg_curka

Šta se smiješ, klipane?

Zatvorile smo sve prozore, navukle firunge, oblekle badiće koji su nam bili zamjena za trikoe koje nismo imale i svečano stavile frišku ploču Novih fosila „Za djecu i odrasle“. Bila je 1982. godina, moja prijateljica Renči i ja samo imale tek osam let i bile očarane novim hitovima. Napokon smo uhvatile malo vremena za istinsko uživanje i naravno prilici da vredno radimo na novim kreacijama.

Je, nije bilo sam tak naći si u to doba malo privatnosti. Uvijek je vrebala opasnost da bu netko naišel ili iskal nekog od tvojih. Bila je to pomno planirana akcija koja je naravno trajala kratko. Taman kad smo se pošteno raspjevale, već je suseda Ljubica kucala na mali prozor od kuhinje.


„Cure, kaj delate?“ izgovarala je gurajući glavu kroz mali prozorčić s dvorišne strane. To je bilo tak normalno. Svi susedi bi se prvo naluknuli kroz taj prozor i javili, a onda tek kucali na vrata.


„A zakaj ste vas dve u badićima?“ nastavljala je Ljubica dok smo Renči i ja stajale obješeno kao i naše raspoloženje. Prolazila nam je proba za jedan od omiljenih hitova i još uvijek aktualno pitanje mnogim muškima: „Šta se smiješ, klipane?“


No, kako to biva, slušala se nova ploča, a to je bilo ravno premijeri. Suseda Ljubica je bila mlada podstanarka rodom iz Petrinje koja nam se onda pridružila u preslušavanju i smišljanju koreografije. Uskoro se iz tri glasa orilo „Samo mi se javi….“

Voljela sam tu ploču zato kaj se po omotu moglo bojati. Imal je napravljeni predložak i tonsku kartu kak veli moj tata, gospon soboslikar. Naravno, ja nisam obojala omot. Čuvala sam to bojanje za neku posebnu priliku koja se očigledno nije dogodila, ali je iz nekog razloga debelim flomićem ispisano moje ime i prezime po sredini omota. Trebalo je zaštiti vrijednu i rijetku imovinu tog materijalno skromnog vremena.


Novi fosili su bili obavezni gosti svake rođendanske proslave. Dok su roditelji puštali ploče i družili se, mi deca smo u dvorištu spremali nastup benda. Publike naravno nije nedostajalo, a bili su i od pomoći jer bi se često dosjetili kaj bi nam još moglo biti rekvizit pri nastupu.


Uvijek se našao netko u košulji plavoj. Uvijek je to bila ona lijepa, nježna svijetlo-plava boja. Takva je Plava košulja u mojim mislima svaki put kada čujem ovaj svima dragi hit. Slavimo rođendan, mama ima na sebi svoju najdražu košulju, ja imam identičnu, držimo se za ruke u krugu, plešemo i pjevamo s ostalom djecom.

Pjesma je ta koja je obilježila moje djetinjstvo. Druženja koja su, kolikogod stančeki bili mali i skromni uvijek imala vuglec i štokrlek više, za još jednoga klipana, Sanju, Tonku, Sašu ili Maria. Zagreb je tada bio jedan raspjevani grad. Grad koji je pjevao i grad kojem su pjevali.


p.s. priča sadrži i poveznice na navedene hitove


#zagreb #mojzagreb #kakimamterad #takimamterad #zgpriča #zgcurka #djetinjstvo #uspomene #novifosili #mama #košuljaplava

264 views

+385 91 504 25 58

Kralja Držislava 3, Zagreb

©2019 ADD tim d.o.o. i Andreja Tonč 

Izjava o zaštiti privatnosti