Ponekad je dovoljna samo jedna priča da vam opiše grad. Trenutak koji vas podsjeti što je to što volite u tom vašem gradu. Dugo se spremam pisati ovu priču, a opet me stalno nešto tišti i nikako da krenem. Taj osjećaj brige koji se javio nakon potresa stalno se javlja. Dođe iznenada, taman kad na mom malom štiklecu od balkona ispružim glavu prema suncu i opustim se. Dolazi iz dubine moje duše i ponekad pomislim kak će izletiti daleko pod oblake. I onda, dogodi se da u trenutk

Dolac je centar i granica. Silaskom drvenim štengama s Opatovine dolazim u središe boja i mirisa. Gužvu ljudi koje poznajem, ili barem mislim da ih poznajem. Imam devet godina i osjećam se ugodno, među svojima. Jedan ljetni radni dan u prvim godinama osamdesetih je na izmaku. Ne mogu reći da se osjećam sretno. Nas djecu ne opterećuju pitanjem sreće. Ne pitaju me da li sam sretna i kaj bi mi trebalo da budem sretna. Ne sjećam se da se pripovedalo o potrazi za srećom. Živim, us

Zatvorile smo sve prozore, navukle firunge, oblekle badiće koji su nam bili zamjena za trikoe koje nismo imale i svečano stavile frišku ploču Novih fosila „Za djecu i odrasle“. Bila je 1982. godina, moja prijateljica Renči i ja samo imale tek osam let i bile očarane novim hitovima. Napokon smo uhvatile malo vremena za istinsko uživanje i naravno prilici da vredno radimo na novim kreacijama. Je, nije bilo sam tak naći si u to doba malo privatnosti. Uvijek je vrebala opasnost d

Mjesec studeni 1981. godine, točnije taj toliko značajni u to vrijeme dan 29. studeni. Čini mi se da kao da nije bilo posebno hladno, sigurno nije na taj značajan dan proslave primanja u pionire. Možda je uzbuđenje od silnih priprema bilo toliko da nisam zamijetila zagrebačku maglu. Sigurna sam da taj dan nije kišilo i da je danje svijetlo baš taj dan dulje trajalo. Ne znam što su moji roditelji mislili o obrazovnom sustavu toga vremena. Rekla bih da o tome uopće nisu razmiš

Bila je subota. Jedan od dugih ljetnih dana koji je tog ljeta 1980. godine baš sporo prolazio. Čekao se polazak u prvi razred. Goga, Brankica i ja već smo polizale svaki kutak Opatovine. Svaki štand je prošao detaljnu provjeru u potrazi sa skrivenim blagom, ostacima robe koja se prodavala u ulici. Dio neke igračke, naušnice, odjeće... Sve što su prodavači odbacili, mi bi iskoristile za igru. Trčale smo od parka do Kerempuha kada su mi rekle kako one sada idu na vjeronauk. Je,

Uvijek sam bila ponosna na izgled grada. Bilo mi je drago kad bi razni gosti i posjetitelji komentirali kako je grad čist. Voljela sam tada napomenuti kako je to jednostavno dio našeg mentaliteta i da se ne čude ako im netko od građana kaže da se to tak ne radi. Možda u tom trenutku neće zvučati milo, ali će biti izrečeno sa jedinom namjerom, a to je da nam i dalje bude lepo. Godine su prolazile, naši životi su postali vrtlog šljakanja i trčanja s jednog kraja grada na drugi.

Došlo je kako samo zlo umije doći. Odjednom. Zamislite ogroman zvuk grmljavine. Jedan veliki traktor ore sve pred sobom. Čujete ga kako dolazi još iz Zvonimirove i škripi pri skretanju na svakom zavoju oko Džamije i onda poludi kad uđe na Zeleni val. Stvara bol koja se vraća svakog dana. Bol u prsima koju prati lupanje srca koje želi iskočiti. Jeza koja trese pri svakom prisjećanju na zvuk grmljavine. Penje mi se od vrata preko cijele glave dok me ne strese cijelu. Moj krevet

Četvrti dan sam spavala pola sata duže. Pola sata od vremena kada je ranjen grad. Polako se budi snaga Zagreba u meni. Tih pola sata daje mi ohrabrenje. Sivi oblaci i studeno jutro dalje prkose. Nekada sam voljela siva zagrebačka jutra, kišu i studen. Izvlačilo bi sivilo šarene kišobrane i šminkerske gumene čizmice Zagrepčanki na putu do posla ili škole. Pazilo se da kišobran bude usklađen sa torbicom i cipelama zagrebačkih dama. Sve su to detalji tog poznatog zagrebačkog šar

Treći dan je donio tišinu. Tišinu koju samo snijeg umije stvoriti. Otvorilo se zagrebačko nebo kako bi ohladilo uzavrelo tlo ranjenoga grada. Možda se malo primiri. Možda napokon prestane tresti. Protresla su se naša zagrebačka srca u Četvrtoj korizmenoj nedjelji dvadesetdrugog dana mjeseca ožujka ljeta dvije tisuće i dvadesetoga. Bit će ta nedjelja zabilježena kao jedan od najtužnijih dana u povijesti našega grada. Stradalo je srce grada, duh mu je malaksao i oduzet je život

„Nađemo se kod Kerempuha!“ Tak je glasio prijedlog za čvenk moje susjede s Opatovine koju sam tek danas upoznala. U vrijeme mog djetinjstva ona je proživljavala mladost. Tada je naša razlika u godinama bila velika kao što je velika današnja zajednička ljubav prema uspomenama. Spomenik Petrici Kerempuhu je bila značajna figura mog djetinjstva. Imali smo s njim neku posebnu bliskost. Mogel si ga satima gledati i on ne bi trepnul. Mogel si mu kaj god ispričati, on bi pak čuval t

Bio je to samo još jedan petak u izlasku. Čagica i škicanje. „Di si beba, kaj ima? Jesi mi dobro?“ i ideš dalje ne čekajući neki traktat od odgovora jer je tada, barem tu večer sve bilo super. Nema veze kaj buš sutra možda u kazni, kaj će starci friknuti kad skuže da ne spavaš kod frendice ili kaj se tukac koji se tebi sviđa još nije pojavil. „Bok! Ja bi se htjela upoznati s tobom!“ pružila mi je ruku i razvukla osmijeh od Remize do Dolca. Tolika je ujedno i bila naša udaljen

Na Dubravkinom putu je bila gužva. Dogovoreni susret za tučnjavu iz suprotstavljenih kvartova. Čest prizor 80-tih u Zagrebu. Svaki kvart koji je držal do sebe imal je ekipu koja je branila granice kvarta. Ispravno bi ih bilo nazvati banda, ali je danas ta riječ dobila toliko na svojoj negaciji da nisam sigurna kak onda pojasniti da je lokalna banda osim kaj je služila za okupljanje škvadre koja je ionak non-stop visila na cesti ili u parku, radila sitne nestašluke u svrhu mla

Najdraža izvedba pjesme „Za dobra stara vremena“ meni je i dalje ona kada ju pjeva cijeli „Saloon“. Pamtim samo dobro raspoloženje puno smijeha i raspjevane škvadre. Nije se jambralo, nije bilo teških tema, samo jedan veliki osmijeh. Živjelo se samo za vikend! Tako je izgledao moj život nakon prvog izlaska u „Saloon“. Gurala sam dan po dan, samo da dočekam petak! Samo teška bolest bi me mogla spriječiti da ne izađem. „Saloon“ je jednostavno imao magiju koja me zavela od prvog

Vrata najljepšeg dvorišta Opatovine uvijek su se teško otvarala. Bila su velika, smještena ispod polukružnog svoda, jednostavno ukrašena s kvakom koja je bila isto takvog oblika. Ruka bi na nju lijepo legla, ali bi ju tešku spustila. Uvijek se pazilo da se ne zalupi vratima jer se prije svega pazilo na mir. U najljepšem dvorištu nije se mogao igrati bilo tko i nisi želio ostaviti dojam neotesanca koji ne zna ni pošteno vrata zaprti. To najljepše dvorište imalo je svoj pravi,

„Pričekaj me malo. Želim kroz ogradu napraviti jednu fotografiju nekad otvorenog dvorišta.“ rekla sam prijateljici vodeći ju u obilazak Katedrale. „Kako misliš nekad otvorenog dvorišta….“ čula sam ju kako izgovara dok sam ja već šetala nekim drugim vremenom okružena ostacima stoljetnih spomenika spremljenih u dvorištu Katedrale. Vrata su bila otvorena, možda su samo bila odškrinuta, dovoljno da me sila sjećanja povuče i pozove u goste. Kamen po kamen, pažljivo sam koračala sv

Moj vam je otac pravi zagrebački fakin. Dijete ulice koje je učilo o životu snalazeći se uz pomoć prijatelja i susjeda. Oduvijek je bio pravi mali otporaš i to jasno davao do znanja. Njegovi protesti su uvijek bili kreativni. Takav je i danas. Iako već poprilično umoran od količine muljanja kojim smo okruženi. Jedna od priča koja je već postala legendarna u našoj familiji je ona kad je jedne školske godine mali Dadek išao na popravni iz fizičkog i likovnog. Oni koji osobno po

Bilo da si se spremao sići s Opatovine ili se penjati njome iz Tkalčićeve, Skalinska je uvijek tražila da zastaneš, pogledaš njeno veličanstvo, duboko udahneš i onda kreneš. Hrabro, velikim korakom! Bilo da se spuštaš, bilo da se penješ, Skalinska je tražila oprez i poštovanje. Tražila je da se poštuje ono jedino što si sami možemo osigurati, a to je mir! Nije bilo lako Skalinskoj izboriti se za to poštovanje. Danas joj se divimo i žalimo tu ljepoticu što joj ne daju dihati,

Kad se staneš na vrh Skalinske, imaš osjećaj malog šerifa Dolca, Opatovine i Tkalče. Posprdno gledaš na Tkalču i prijetiš joj: „Kad se sad zaletim, buš ti vidla kaj je šprint! Preletila bum te za čas i odletila skroz do Krvavog mosta!“ Tak je to nekak i za ozbač izgledalo dok bi se vikendom sanjkali Skalinskom koju smo doživljavali kao jedan veliki tobogan kojim ludo juriš kad se spuštaš i kojem nema kraja kad se moraš verati uz breg. Ne zato kaj nismo imali snage, neg' nism

„Znaš, mene ti uvijek prođe jeza od Krvavog mosta! Ne mogu se oteti dojmu koliko je u prošlosti ljudi ovdje ubijeno. Koliko je ovdje krvi proteklo. Ma cijela ta zemlja u kvartu je natopljena krvlju, a mi smo na nju samo nadogradili asfalt i kuće. Imam osjećaj kao da su svi ti duhovi prošlosti još uvijek oko nas. Šalju nam poruke, a mi blentavi ništ' ne kužimo!“ Tako je započeo razgovor s mojim frendom iz osnovnjaka umjetničkog imena Brunski. Gotovo istovremeno, kako sam ja kr

Prije par dana su na Fejsu objavljene neke jako stare fotke Tkalčićeve ulice. Slike malih potleušica u crno-bijeloj boji još iz vremena davno prije mog rođenja. Sjećam se tog starog i iznimno trošnog dijela ulice, kada sa Splavnice skreneš u Tkalčićevu. Na lijevoj strani, sve do Krvavog mosta bila je skupina kuća u jako lošem stanju, ili je netko, tamo sredinom-krajem 80-tih tako smatrao. Ispod objavljenih fotografija na Fejsu, jedan gospodin je komentirao kako je on bio jeda