Mali dotepenec velikog srca

Ispričat ću vam jednu lijepu priču. Bila je nedjelja. Dan kada najčešće moja pajdašica i ja pičimo na Sljeme. Ona je tip koji više sluša, a ja meljem dok ne ostanem bez daha. Taj put sam se žalila kak bez obzira kakvu priču ja napisala uvijek ostaje problem fotografija. A tak je, kaj da vam velim. Ak' je neka dobra fotka, može priča biti i manje zanimljiva. Ali ak' je obrnuto, već je problem. Žalim se kak mi često više treba da nađem u mojoj maloj arhivi fotku koja bi išla

Sjediti na štengama Dolca i promatrati svijet

Dolac je centar i granica. Silaskom drvenim štengama s Opatovine dolazim u središe boja i mirisa. Gužvu ljudi koje poznajem, ili barem mislim da ih poznajem. Imam devet godina i osjećam se ugodno, među svojima. Jedan ljetni radni dan u prvim godinama osamdesetih je na izmaku. Ne mogu reći da se osjećam sretno. Nas djecu ne opterećuju pitanjem sreće. Ne pitaju me da li sam sretna i kaj bi mi trebalo da budem sretna. Ne sjećam se da se pripovedalo o potrazi za srećom. Živim, us

Šta se smiješ, klipane?

Zatvorile smo sve prozore, navukle firunge, oblekle badiće koji su nam bili zamjena za trikoe koje nismo imale i svečano stavile frišku ploču Novih fosila „Za djecu i odrasle“. Bila je 1982. godina, moja prijateljica Renči i ja samo imale tek osam let i bile očarane novim hitovima. Napokon smo uhvatile malo vremena za istinsko uživanje i naravno prilici da vredno radimo na novim kreacijama. Je, nije bilo sam tak naći si u to doba malo privatnosti. Uvijek je vrebala opasnost d

Prosim lepo jednu fotografiju

Mjesec studeni 1981. godine, točnije taj toliko značajni u to vrijeme dan 29. studeni. Čini mi se da kao da nije bilo posebno hladno, sigurno nije na taj značajan dan proslave primanja u pionire. Možda je uzbuđenje od silnih priprema bilo toliko da nisam zamijetila zagrebačku maglu. Sigurna sam da taj dan nije kišilo i da je danje svijetlo baš taj dan dulje trajalo. Ne znam što su moji roditelji mislili o obrazovnom sustavu toga vremena. Rekla bih da o tome uopće nisu razmiš

Baka, upisala sam se na vjeronauk!

Bila je subota. Jedan od dugih ljetnih dana koji je tog ljeta 1980. godine baš sporo prolazio. Čekao se polazak u prvi razred. Goga, Brankica i ja već smo polizale svaki kutak Opatovine. Svaki štand je prošao detaljnu provjeru u potrazi sa skrivenim blagom, ostacima robe koja se prodavala u ulici. Dio neke igračke, naušnice, odjeće... Sve što su prodavači odbacili, mi bi iskoristile za igru. Trčale smo od parka do Kerempuha kada su mi rekle kako one sada idu na vjeronauk. Je,

Najbolji komadi šetaju gradom

Uvijek sam bila ponosna na izgled grada. Bilo mi je drago kad bi razni gosti i posjetitelji komentirali kako je grad čist. Voljela sam tada napomenuti kako je to jednostavno dio našeg mentaliteta i da se ne čude ako im netko od građana kaže da se to tak ne radi. Možda u tom trenutku neće zvučati milo, ali će biti izrečeno sa jedinom namjerom, a to je da nam i dalje bude lepo. Godine su prolazile, naši životi su postali vrtlog šljakanja i trčanja s jednog kraja grada na drugi.

Deset sekundi

Došlo je kako samo zlo umije doći. Odjednom. Zamislite ogroman zvuk grmljavine. Jedan veliki traktor ore sve pred sobom. Čujete ga kako dolazi još iz Zvonimirove i škripi pri skretanju na svakom zavoju oko Džamije i onda poludi kad uđe na Zeleni val. Stvara bol koja se vraća svakog dana. Bol u prsima koju prati lupanje srca koje želi iskočiti. Jeza koja trese pri svakom prisjećanju na zvuk grmljavine. Penje mi se od vrata preko cijele glave dok me ne strese cijelu. Moj krevet

Jutarnja kava četvrtog dana

Četvrti dan sam spavala pola sata duže. Pola sata od vremena kada je ranjen grad. Polako se budi snaga Zagreba u meni. Tih pola sata daje mi ohrabrenje. Sivi oblaci i studeno jutro dalje prkose. Nekada sam voljela siva zagrebačka jutra, kišu i studen. Izvlačilo bi sivilo šarene kišobrane i šminkerske gumene čizmice Zagrepčanki na putu do posla ili škole. Pazilo se da kišobran bude usklađen sa torbicom i cipelama zagrebačkih dama. Sve su to detalji tog poznatog zagrebačkog šar

Vi moj, ja vaš i sve za naš grad

Treći dan je donio tišinu. Tišinu koju samo snijeg umije stvoriti. Otvorilo se zagrebačko nebo kako bi ohladilo uzavrelo tlo ranjenoga grada. Možda se malo primiri. Možda napokon prestane tresti. Protresla su se naša zagrebačka srca u Četvrtoj korizmenoj nedjelji dvadesetdrugog dana mjeseca ožujka ljeta dvije tisuće i dvadesetoga. Bit će ta nedjelja zabilježena kao jedan od najtužnijih dana u povijesti našega grada. Stradalo je srce grada, duh mu je malaksao i oduzet je život

Tamo neki spomenik

„Nađemo se kod Kerempuha!“ Tak je glasio prijedlog za čvenk moje susjede s Opatovine koju sam tek danas upoznala. U vrijeme mog djetinjstva ona je proživljavala mladost. Tada je naša razlika u godinama bila velika kao što je velika današnja zajednička ljubav prema uspomenama. Spomenik Petrici Kerempuhu je bila značajna figura mog djetinjstva. Imali smo s njim neku posebnu bliskost. Mogel si ga satima gledati i on ne bi trepnul. Mogel si mu kaj god ispričati, on bi pak čuval t

Dočekati zoru u zagrljaju Gradeca

Na Dubravkinom putu je bila gužva. Dogovoreni susret za tučnjavu iz suprotstavljenih kvartova. Čest prizor 80-tih u Zagrebu. Svaki kvart koji je držal do sebe imal je ekipu koja je branila granice kvarta. Ispravno bi ih bilo nazvati banda, ali je danas ta riječ dobila toliko na svojoj negaciji da nisam sigurna kak onda pojasniti da je lokalna banda osim kaj je služila za okupljanje škvadre koja je ionak non-stop visila na cesti ili u parku, radila sitne nestašluke u svrhu mla

Najljepši osmijeh Tuškanca

Najdraža izvedba pjesme „Za dobra stara vremena“ meni je i dalje ona kada ju pjeva cijeli „Saloon“. Pamtim samo dobro raspoloženje puno smijeha i raspjevane škvadre. Nije se jambralo, nije bilo teških tema, samo jedan veliki osmijeh. Živjelo se samo za vikend! Tako je izgledao moj život nakon prvog izlaska u „Saloon“. Gurala sam dan po dan, samo da dočekam petak! Samo teška bolest bi me mogla spriječiti da ne izađem. „Saloon“ je jednostavno imao magiju koja me zavela od prvog

Skrivene oaze Opatovine

Vrata najljepšeg dvorišta Opatovine uvijek su se teško otvarala. Bila su velika, smještena ispod polukružnog svoda, jednostavno ukrašena s kvakom koja je bila isto takvog oblika. Ruka bi na nju lijepo legla, ali bi ju tešku spustila. Uvijek se pazilo da se ne zalupi vratima jer se prije svega pazilo na mir. U najljepšem dvorištu nije se mogao igrati bilo tko i nisi želio ostaviti dojam neotesanca koji ne zna ni pošteno vrata zaprti. To najljepše dvorište imalo je svoj pravi,

Oni su stanovali u dvorištu Katedrale

„Pričekaj me malo. Želim kroz ogradu napraviti jednu fotografiju nekad otvorenog dvorišta.“ rekla sam prijateljici vodeći ju u obilazak Katedrale. „Kako misliš nekad otvorenog dvorišta….“ čula sam ju kako izgovara dok sam ja već šetala nekim drugim vremenom okružena ostacima stoljetnih spomenika spremljenih u dvorištu Katedrale. Vrata su bila otvorena, možda su samo bila odškrinuta, dovoljno da me sila sjećanja povuče i pozove u goste. Kamen po kamen, pažljivo sam koračala sv

Vanzemaljci dolaze videti Trg

Moj vam je otac pravi zagrebački fakin. Dijete ulice koje je učilo o životu snalazeći se uz pomoć prijatelja i susjeda. Oduvijek je bio pravi mali otporaš i to jasno davao do znanja. Njegovi protesti su uvijek bili kreativni. Takav je i danas. Iako već poprilično umoran od količine muljanja kojim smo okruženi. Jedna od priča koja je već postala legendarna u našoj familiji je ona kad je jedne školske godine mali Dadek išao na popravni iz fizičkog i likovnog. Oni koji osobno po

Zagrebačka „Skalinada“

Bilo da si se spremao sići s Opatovine ili se penjati njome iz Tkalčićeve, Skalinska je uvijek tražila da zastaneš, pogledaš njeno veličanstvo, duboko udahneš i onda kreneš. Hrabro, velikim korakom! Bilo da se spuštaš, bilo da se penješ, Skalinska je tražila oprez i poštovanje. Tražila je da se poštuje ono jedino što si sami možemo osigurati, a to je mir! Nije bilo lako Skalinskoj izboriti se za to poštovanje. Danas joj se divimo i žalimo tu ljepoticu što joj ne daju dihati,

U to vrijeme Skalinska je dihala

Kad se staneš na vrh Skalinske, imaš osjećaj malog šerifa Dolca, Opatovine i Tkalče. Posprdno gledaš na Tkalču i prijetiš joj: „Kad se sad zaletim, buš ti vidla kaj je šprint! Preletila bum te za čas i odletila skroz do Krvavog mosta!“ Tak je to nekak i za ozbač izgledalo dok bi se vikendom sanjkali Skalinskom koju smo doživljavali kao jedan veliki tobogan kojim ludo juriš kad se spuštaš i kojem nema kraja kad se moraš verati uz breg. Ne zato kaj nismo imali snage, neg' nism

Tajne sile Krvavog mosta

„Znaš, mene ti uvijek prođe jeza od Krvavog mosta! Ne mogu se oteti dojmu koliko je u prošlosti ljudi ovdje ubijeno. Koliko je ovdje krvi proteklo. Ma cijela ta zemlja u kvartu je natopljena krvlju, a mi smo na nju samo nadogradili asfalt i kuće. Imam osjećaj kao da su svi ti duhovi prošlosti još uvijek oko nas. Šalju nam poruke, a mi blentavi ništ' ne kužimo!“ Tako je započeo razgovor s mojim frendom iz osnovnjaka umjetničkog imena Brunski. Gotovo istovremeno, kako sam ja kr

Opet su zvali s Opatovine...

Jutros sam se probudila s jakom grloboljom. Glasnice su mi kritična točka iako to možda nikad ne biste doveli u pitanje obzirom koliko mogu klafrati. Da mi glas ne rikne nakon 3 runde, imala bi sigurno zavidnu pjevačku karijeru. Pred sam polazak u školu, odlučeno je da idem na operaciju treće mandula. Nekima se to čini kao beznačajna, rutinska operacija. U pravu ste! No, baš to doktori susedima s Opatovine nisu uspjeli pojasniti, a kamoli ih u to i uvjeriti. U bolnici sam tre

A kaj je vama Tkalča?

Prije par dana su na Fejsu objavljene neke jako stare fotke Tkalčićeve ulice. Slike malih potleušica u crno-bijeloj boji još iz vremena davno prije mog rođenja. Sjećam se tog starog i iznimno trošnog dijela ulice, kada sa Splavnice skreneš u Tkalčićevu. Na lijevoj strani, sve do Krvavog mosta bila je skupina kuća u jako lošem stanju, ili je netko, tamo sredinom-krajem 80-tih tako smatrao. Ispod objavljenih fotografija na Fejsu, jedan gospodin je komentirao kako je on bio jeda