Najbolji komadi šetaju gradom

Uvijek sam bila ponosna na izgled grada. Bilo mi je drago kad bi razni gosti i posjetitelji komentirali kako je grad čist. Voljela sam tada napomenuti kako je to jednostavno dio našeg mentaliteta i da se ne čude ako im netko od građana kaže da se to tak ne radi. Možda u tom trenutku neće zvučati milo, ali će biti izrečeno sa jedinom namjerom, a to je da nam i dalje bude lepo. Godine su prolazile, naši životi su postali vrtlog šljakanja i trčanja s jednog kraja grada na drugi.

Deset sekundi

Došlo je kako samo zlo umije doći. Odjednom. Zamislite ogroman zvuk grmljavine. Jedan veliki traktor ore sve pred sobom. Čujete ga kako dolazi još iz Zvonimirove i škripi pri skretanju na svakom zavoju oko Džamije i onda poludi kad uđe na Zeleni val. Stvara bol koja se vraća svakog dana. Bol u prsima koju prati lupanje srca koje želi iskočiti. Jeza koja trese pri svakom prisjećanju na zvuk grmljavine. Penje mi se od vrata preko cijele glave dok me ne strese cijelu. Moj krevet

Jutarnja kava četvrtog dana

Četvrti dan sam spavala pola sata duže. Pola sata od vremena kada je ranjen grad. Polako se budi snaga Zagreba u meni. Tih pola sata daje mi ohrabrenje. Sivi oblaci i studeno jutro dalje prkose. Nekada sam voljela siva zagrebačka jutra, kišu i studen. Izvlačilo bi sivilo šarene kišobrane i šminkerske gumene čizmice Zagrepčanki na putu do posla ili škole. Pazilo se da kišobran bude usklađen sa torbicom i cipelama zagrebačkih dama. Sve su to detalji tog poznatog zagrebačkog šar

Vi moj, ja vaš i sve za naš grad

Treći dan je donio tišinu. Tišinu koju samo snijeg umije stvoriti. Otvorilo se zagrebačko nebo kako bi ohladilo uzavrelo tlo ranjenoga grada. Možda se malo primiri. Možda napokon prestane tresti. Protresla su se naša zagrebačka srca u Četvrtoj korizmenoj nedjelji dvadesetdrugog dana mjeseca ožujka ljeta dvije tisuće i dvadesetoga. Bit će ta nedjelja zabilježena kao jedan od najtužnijih dana u povijesti našega grada. Stradalo je srce grada, duh mu je malaksao i oduzet je život