Šetnja jednog sjećanja Opatovinom

Jedna zimska šetnja u doba korone donosi nova sjećanja o otvaranju prvih ugostiteljskih objekata na Opatovini krajem 80-tih.

Tamo neki spomenik

„Nađemo se kod Kerempuha!“ Tak je glasio prijedlog za čvenk moje susjede s Opatovine koju sam tek danas upoznala. U vrijeme mog djetinjstva ona je proživljavala mladost. Tada je naša razlika u godinama bila velika kao što je velika današnja zajednička ljubav prema uspomenama. Spomenik Petrici Kerempuhu je bila značajna figura mog djetinjstva. Imali smo s njim neku posebnu bliskost. Mogel si ga satima gledati i on ne bi trepnul. Mogel si mu kaj god ispričati, on bi pak čuval t

Skrivene oaze Opatovine

Vrata najljepšeg dvorišta Opatovine uvijek su se teško otvarala. Bila su velika, smještena ispod polukružnog svoda, jednostavno ukrašena s kvakom koja je bila isto takvog oblika. Ruka bi na nju lijepo legla, ali bi ju tešku spustila. Uvijek se pazilo da se ne zalupi vratima jer se prije svega pazilo na mir. U najljepšem dvorištu nije se mogao igrati bilo tko i nisi želio ostaviti dojam neotesanca koji ne zna ni pošteno vrata zaprti. To najljepše dvorište imalo je svoj pravi,

Opet su zvali s Opatovine...

Jutros sam se probudila s jakom grloboljom. Glasnice su mi kritična točka iako to možda nikad ne biste doveli u pitanje obzirom koliko mogu klafrati. Da mi glas ne rikne nakon 3 runde, imala bi sigurno zavidnu pjevačku karijeru. Pred sam polazak u školu, odlučeno je da idem na operaciju treće mandula. Nekima se to čini kao beznačajna, rutinska operacija. U pravu ste! No, baš to doktori susedima s Opatovine nisu uspjeli pojasniti, a kamoli ih u to i uvjeriti. U bolnici sam tre

Lančani sudar na Opatovini

Prvi put koljeno sam razbila u jednoj jurnjavi biciklima Opatovinom. Jurili smo sve od parka prema Dolcu. Bio je to sudar svjetskih razmjera jer nema tko u njemu nije sudjelovao. Pravi pravcati lančani sudar. Svjedok mu je bio Renatin deda koji je prolivenu krv i „ajoj“ uzvik doživio baš u trenucima tihe nedjelje i popodnevnog slušanja utakmice na radiju. Od svih štandova na Opatovini, baš smo se morali zabiti u taj, posebno rezerviran za šutljivog i strpljivog čovjeka koji j

Grga, pazi kak' guraš! – priča o jednom histrionskom ljetu

Prošlo je već prek' 30 godina kaj su se Tkalča i Opatovina preobrazile od tihog okruženja u kojem su jedina buka bili dječji glasovi. Čak vam ne mogu reći da se posebno sjećam buke Dolca. To je bio samo jedan žamor, u jutarnjem dijelu dana. U stvari, više se sjećam velikog broja ljudi koji su prolazili Opatovinom nego glasova. I danas jasno vidim ljude koji idu prema placu, toliko jasno da mi se ponekad čini kako ipak negdje postoji fotografija baš s tim uspomenama. Gospođa s

Miris Dolca

Dolac se uvijek rano budio, prve pripreme kretale su već i tijekom noći, ali glavnina aktivnosti započinjala bi oko 5h ujutro. Prvi kupci već bi bili na placu i prije 7h. Ako nisi kupil kaj si planiral do 10h bila bi panika da ne buš ništ' našel, a pogotovo ne friško! Za mene je Dolac predstavljao i oličenje reda jer je imao svoj raspored kojega se i dan danas pridržava. Pripreme koje započinju ranom zorom, dolazak kupaca, vrhunac gužve uključujući smijeh, svađe, ispijanje ka