Slaviti jesen

U podnožju kaptolske osnovne škole nalazi se dječji vrtić. Oduvijek mi je zanimljivo kak je vrtić smješten u tom donjem dijelu zgrade kao potporanj. Jedan snažni zdravi korijen koji se svake godine obnavlja. Sjećam se oduševljenja pri prvom dolasku u vrtić. Dugog hodnika s ormarićima za stvari i malih zahoda prilagođenih djeci. Sjećam se mirisa posteljine za popodnevno spavanje, Ive koja se uvijek plakala za ručkom i Mislava koji je obožavao srčeka iz zelene salate. Veli Misl

Šetnja jednog sjećanja Opatovinom

Jedna zimska šetnja u doba korone donosi nova sjećanja o otvaranju prvih ugostiteljskih objekata na Opatovini krajem 80-tih.

Prosim lepo, otvorite mi haustor

Tog ljeta krajem osamdesetih dok još nije bilo kafića, a jedina atrakcija bila je Međunarodna smotra folklora, došel je susedu Loli u goste brat iz Australije. Osim činjenice kaj je prihajal nakon dugo vremena tak izdaleka, bil je pojava sam za sebe. Gospon, kak bi danas rekli u najboljim godinama, a kaj su to najbolje godine, je, to bum bome ostavila da si svatko sam za sebe razbere. Hodal je kak puran Opatovinom gore-dole, a sa glave nije skidal kaubojski škrlak. Bil je sme

Gospon poštar

Bilo je ljeto 1989. godine. Završila sam osnovnu školu i upisala se u toliko željeni CUP – Centar za upravu i pravosuđe. Znala sam još od početka sedmog razreda da bu to moja škola. Za početak, na prijemnom nije bilo matematike, a kaj je još išlo u prilog, matematika je bila na rasporedu do trećeg razreda dok su se biologija, fizika i kemija ukidale već nakon drugog. Kaj sam vam ja štrebala za taj prijemni! Svaki dan sam ustajala u 5h ujutro i akcija: hrvatski, povijest, geog

Malo bogatstvo tete Ankice

Danima već tražim jedinu fotografiju koja mi je ostala kao sjećanje na tetu Ankicu. Taman iz vremena prije nego se preselila u dom umirovljenika. Na fotografiji stoji ispred špareta i kuha nekaj u velikom loncu. Furt se nekaj nakuhavalo. Danas za sutra, sutra za prekostura. Stalno se netko navirival kroz prozorček kuhinje ili bi se navrnul jer mu je bilo usput po povratku z Dolca. Teta Ankica je bila sitna i krhka. Jedva da je bila viša od onog velikog sivog lonca kad bi staj

Gospođo, nekaj vam je ispalo

Ponekad je dovoljna samo jedna priča da vam opiše grad. Trenutak koji vas podsjeti što je to što volite u tom vašem gradu. Dugo se spremam pisati ovu priču, a opet me stalno nešto tišti i nikako da krenem. Taj osjećaj brige koji se javio nakon potresa stalno se javlja. Dođe iznenada, taman kad na mom malom štiklecu od balkona ispružim glavu prema suncu i opustim se. Dolazi iz dubine moje duše i ponekad pomislim kak će izletiti daleko pod oblake. I onda, dogodi se da u trenutk

Sjediti na štengama Dolca i promatrati svijet

Dolac je centar i granica. Silaskom drvenim štengama s Opatovine dolazim u središe boja i mirisa. Gužvu ljudi koje poznajem, ili barem mislim da ih poznajem. Imam devet godina i osjećam se ugodno, među svojima. Jedan ljetni radni dan u prvim godinama osamdesetih je na izmaku. Ne mogu reći da se osjećam sretno. Nas djecu ne opterećuju pitanjem sreće. Ne pitaju me da li sam sretna i kaj bi mi trebalo da budem sretna. Ne sjećam se da se pripovedalo o potrazi za srećom. Živim, us

Šta se smiješ, klipane?

Zatvorile smo sve prozore, navukle firunge, oblekle badiće koji su nam bili zamjena za trikoe koje nismo imale i svečano stavile frišku ploču Novih fosila „Za djecu i odrasle“. Bila je 1982. godina, moja prijateljica Renči i ja samo imale tek osam let i bile očarane novim hitovima. Napokon smo uhvatile malo vremena za istinsko uživanje i naravno prilici da vredno radimo na novim kreacijama. Je, nije bilo sam tak naći si u to doba malo privatnosti. Uvijek je vrebala opasnost d

Prosim lepo jednu fotografiju

Mjesec studeni 1981. godine, točnije taj toliko značajni u to vrijeme dan 29. studeni. Čini mi se da kao da nije bilo posebno hladno, sigurno nije na taj značajan dan proslave primanja u pionire. Možda je uzbuđenje od silnih priprema bilo toliko da nisam zamijetila zagrebačku maglu. Sigurna sam da taj dan nije kišilo i da je danje svijetlo baš taj dan dulje trajalo. Ne znam što su moji roditelji mislili o obrazovnom sustavu toga vremena. Rekla bih da o tome uopće nisu razmiš

U mojim sjećanjima zovem ju Tina

Bio je to samo još jedan petak u izlasku. Čagica i škicanje. „Di si beba, kaj ima? Jesi mi dobro?“ i ideš dalje ne čekajući neki traktat od odgovora jer je tada, barem tu večer sve bilo super. Nema veze kaj buš sutra možda u kazni, kaj će starci friknuti kad skuže da ne spavaš kod frendice ili kaj se tukac koji se tebi sviđa još nije pojavil. „Bok! Ja bi se htjela upoznati s tobom!“ pružila mi je ruku i razvukla osmijeh od Remize do Dolca. Tolika je ujedno i bila naša udaljen

Najljepši osmijeh Tuškanca

Najdraža izvedba pjesme „Za dobra stara vremena“ meni je i dalje ona kada ju pjeva cijeli „Saloon“. Pamtim samo dobro raspoloženje puno smijeha i raspjevane škvadre. Nije se jambralo, nije bilo teških tema, samo jedan veliki osmijeh. Živjelo se samo za vikend! Tako je izgledao moj život nakon prvog izlaska u „Saloon“. Gurala sam dan po dan, samo da dočekam petak! Samo teška bolest bi me mogla spriječiti da ne izađem. „Saloon“ je jednostavno imao magiju koja me zavela od prvog

Vanzemaljci dolaze videti Trg

Moj vam je otac pravi zagrebački fakin. Dijete ulice koje je učilo o životu snalazeći se uz pomoć prijatelja i susjeda. Oduvijek je bio pravi mali otporaš i to jasno davao do znanja. Njegovi protesti su uvijek bili kreativni. Takav je i danas. Iako već poprilično umoran od količine muljanja kojim smo okruženi. Jedna od priča koja je već postala legendarna u našoj familiji je ona kad je jedne školske godine mali Dadek išao na popravni iz fizičkog i likovnog. Oni koji osobno po

Zagrebačka „Skalinada“

Bilo da si se spremao sići s Opatovine ili se penjati njome iz Tkalčićeve, Skalinska je uvijek tražila da zastaneš, pogledaš njeno veličanstvo, duboko udahneš i onda kreneš. Hrabro, velikim korakom! Bilo da se spuštaš, bilo da se penješ, Skalinska je tražila oprez i poštovanje. Tražila je da se poštuje ono jedino što si sami možemo osigurati, a to je mir! Nije bilo lako Skalinskoj izboriti se za to poštovanje. Danas joj se divimo i žalimo tu ljepoticu što joj ne daju dihati,

Opet su zvali s Opatovine...

Jutros sam se probudila s jakom grloboljom. Glasnice su mi kritična točka iako to možda nikad ne biste doveli u pitanje obzirom koliko mogu klafrati. Da mi glas ne rikne nakon 3 runde, imala bi sigurno zavidnu pjevačku karijeru. Pred sam polazak u školu, odlučeno je da idem na operaciju treće mandula. Nekima se to čini kao beznačajna, rutinska operacija. U pravu ste! No, baš to doktori susedima s Opatovine nisu uspjeli pojasniti, a kamoli ih u to i uvjeriti. U bolnici sam tre

A kaj je vama Tkalča?

Prije par dana su na Fejsu objavljene neke jako stare fotke Tkalčićeve ulice. Slike malih potleušica u crno-bijeloj boji još iz vremena davno prije mog rođenja. Sjećam se tog starog i iznimno trošnog dijela ulice, kada sa Splavnice skreneš u Tkalčićevu. Na lijevoj strani, sve do Krvavog mosta bila je skupina kuća u jako lošem stanju, ili je netko, tamo sredinom-krajem 80-tih tako smatrao. Ispod objavljenih fotografija na Fejsu, jedan gospodin je komentirao kako je on bio jeda

Lančani sudar na Opatovini

Prvi put koljeno sam razbila u jednoj jurnjavi biciklima Opatovinom. Jurili smo sve od parka prema Dolcu. Bio je to sudar svjetskih razmjera jer nema tko u njemu nije sudjelovao. Pravi pravcati lančani sudar. Svjedok mu je bio Renatin deda koji je prolivenu krv i „ajoj“ uzvik doživio baš u trenucima tihe nedjelje i popodnevnog slušanja utakmice na radiju. Od svih štandova na Opatovini, baš smo se morali zabiti u taj, posebno rezerviran za šutljivog i strpljivog čovjeka koji j

Grga, pazi kak' guraš! – priča o jednom histrionskom ljetu

Prošlo je već prek' 30 godina kaj su se Tkalča i Opatovina preobrazile od tihog okruženja u kojem su jedina buka bili dječji glasovi. Čak vam ne mogu reći da se posebno sjećam buke Dolca. To je bio samo jedan žamor, u jutarnjem dijelu dana. U stvari, više se sjećam velikog broja ljudi koji su prolazili Opatovinom nego glasova. I danas jasno vidim ljude koji idu prema placu, toliko jasno da mi se ponekad čini kako ipak negdje postoji fotografija baš s tim uspomenama. Gospođa s

Palica za bejzbol

Znate onaj osjećaj kad vas nekaj vleče i baš se tam morate naluknuti….. Tak sam vam ja prolazeći nedavno Trgom prošla kraj jednog štanda sa drvenim igračkama. Bil je lepi, mali sajam tradicionalnih obrta i proizvoda povodom trajanja Međunarodne smotre folklora. Već sam prošla pokraj štanda. Vučem kolica jer sam se opet prenatrpala, al' me nekaj svrbi. Vruće mi je, želim si još malo poslušati dobru popevku, a i vreme je za iti doma obeda spremati. „Joj daj Andreja, kaj sad kom

Danas ti prijateli nisu ko' nekad

Moju priču o Zagrebu pokazala sam tati tek kad sam publicirala web. Slike i tekstovi odmah evociraju uspomene, pa su krenuli komentari tipa: „Joj, znaš kaj si još mogla napisati o Dugome. Da je vožnju na vozačkom ispitu polagal 20 puta i da je iz 21 puta položil.“ Eh, Dugi naš, čini se da ćemo našu zahvalnost za tvoju pajdašiju stvarno iskazati kroz još koju priču. „Moram ovo kaj si napravila pokazati Luli! Njemu će se sigurno svidjeti!“ kaže tata i nastavi čitati. Lula je t

Bu ti lubenica z riti zrasla

Volim zagrebačko ljeto, kad se grad isprazni i pol dana provodimo u tišini koju donosi ljetna žega. Bilo je to jedno od ljeta početkom 80-tih. Dan je bio rezerviran za odlazak na Šalatu. Voljela bih se sjećati kako smo se organizirali, mi klinci od 10-tak godina. Kako je izgledao naš dogovor, tko je predložio kupanac, u koje vrijeme je bio dogovor… Na Šalati su bili svi, čini mi se da su se tada poznavali svi posjetitelji bazena. To ponekad i nije bila sreća jer je bilo i oni