Šta se smiješ, klipane?

Zatvorile smo sve prozore, navukle firunge, oblekle badiće koji su nam bili zamjena za trikoe koje nismo imale i svečano stavile frišku ploču Novih fosila „Za djecu i odrasle“. Bila je 1982. godina, moja prijateljica Renči i ja samo imale tek osam let i bile očarane novim hitovima. Napokon smo uhvatile malo vremena za istinsko uživanje i naravno prilici da vredno radimo na novim kreacijama. Je, nije bilo sam tak naći si u to doba malo privatnosti. Uvijek je vrebala opasnost d

Prosim lepo jednu fotografiju

Mjesec studeni 1981. godine, točnije taj toliko značajni u to vrijeme dan 29. studeni. Čini mi se da kao da nije bilo posebno hladno, sigurno nije na taj značajan dan proslave primanja u pionire. Možda je uzbuđenje od silnih priprema bilo toliko da nisam zamijetila zagrebačku maglu. Sigurna sam da taj dan nije kišilo i da je danje svijetlo baš taj dan dulje trajalo. Ne znam što su moji roditelji mislili o obrazovnom sustavu toga vremena. Rekla bih da o tome uopće nisu razmiš

Skrivene oaze Opatovine

Vrata najljepšeg dvorišta Opatovine uvijek su se teško otvarala. Bila su velika, smještena ispod polukružnog svoda, jednostavno ukrašena s kvakom koja je bila isto takvog oblika. Ruka bi na nju lijepo legla, ali bi ju tešku spustila. Uvijek se pazilo da se ne zalupi vratima jer se prije svega pazilo na mir. U najljepšem dvorištu nije se mogao igrati bilo tko i nisi želio ostaviti dojam neotesanca koji ne zna ni pošteno vrata zaprti. To najljepše dvorište imalo je svoj pravi,

Oni su stanovali u dvorištu Katedrale

„Pričekaj me malo. Želim kroz ogradu napraviti jednu fotografiju nekad otvorenog dvorišta.“ rekla sam prijateljici vodeći ju u obilazak Katedrale. „Kako misliš nekad otvorenog dvorišta….“ čula sam ju kako izgovara dok sam ja već šetala nekim drugim vremenom okružena ostacima stoljetnih spomenika spremljenih u dvorištu Katedrale. Vrata su bila otvorena, možda su samo bila odškrinuta, dovoljno da me sila sjećanja povuče i pozove u goste. Kamen po kamen, pažljivo sam koračala sv

Vanzemaljci dolaze videti Trg

Moj vam je otac pravi zagrebački fakin. Dijete ulice koje je učilo o životu snalazeći se uz pomoć prijatelja i susjeda. Oduvijek je bio pravi mali otporaš i to jasno davao do znanja. Njegovi protesti su uvijek bili kreativni. Takav je i danas. Iako već poprilično umoran od količine muljanja kojim smo okruženi. Jedna od priča koja je već postala legendarna u našoj familiji je ona kad je jedne školske godine mali Dadek išao na popravni iz fizičkog i likovnog. Oni koji osobno po

Zagrebačka „Skalinada“

Bilo da si se spremao sići s Opatovine ili se penjati njome iz Tkalčićeve, Skalinska je uvijek tražila da zastaneš, pogledaš njeno veličanstvo, duboko udahneš i onda kreneš. Hrabro, velikim korakom! Bilo da se spuštaš, bilo da se penješ, Skalinska je tražila oprez i poštovanje. Tražila je da se poštuje ono jedino što si sami možemo osigurati, a to je mir! Nije bilo lako Skalinskoj izboriti se za to poštovanje. Danas joj se divimo i žalimo tu ljepoticu što joj ne daju dihati,

U to vrijeme Skalinska je dihala

Kad se staneš na vrh Skalinske, imaš osjećaj malog šerifa Dolca, Opatovine i Tkalče. Posprdno gledaš na Tkalču i prijetiš joj: „Kad se sad zaletim, buš ti vidla kaj je šprint! Preletila bum te za čas i odletila skroz do Krvavog mosta!“ Tak je to nekak i za ozbač izgledalo dok bi se vikendom sanjkali Skalinskom koju smo doživljavali kao jedan veliki tobogan kojim ludo juriš kad se spuštaš i kojem nema kraja kad se moraš verati uz breg. Ne zato kaj nismo imali snage, neg' nism

Opet su zvali s Opatovine...

Jutros sam se probudila s jakom grloboljom. Glasnice su mi kritična točka iako to možda nikad ne biste doveli u pitanje obzirom koliko mogu klafrati. Da mi glas ne rikne nakon 3 runde, imala bi sigurno zavidnu pjevačku karijeru. Pred sam polazak u školu, odlučeno je da idem na operaciju treće mandula. Nekima se to čini kao beznačajna, rutinska operacija. U pravu ste! No, baš to doktori susedima s Opatovine nisu uspjeli pojasniti, a kamoli ih u to i uvjeriti. U bolnici sam tre

A kaj je vama Tkalča?

Prije par dana su na Fejsu objavljene neke jako stare fotke Tkalčićeve ulice. Slike malih potleušica u crno-bijeloj boji još iz vremena davno prije mog rođenja. Sjećam se tog starog i iznimno trošnog dijela ulice, kada sa Splavnice skreneš u Tkalčićevu. Na lijevoj strani, sve do Krvavog mosta bila je skupina kuća u jako lošem stanju, ili je netko, tamo sredinom-krajem 80-tih tako smatrao. Ispod objavljenih fotografija na Fejsu, jedan gospodin je komentirao kako je on bio jeda

Lančani sudar na Opatovini

Prvi put koljeno sam razbila u jednoj jurnjavi biciklima Opatovinom. Jurili smo sve od parka prema Dolcu. Bio je to sudar svjetskih razmjera jer nema tko u njemu nije sudjelovao. Pravi pravcati lančani sudar. Svjedok mu je bio Renatin deda koji je prolivenu krv i „ajoj“ uzvik doživio baš u trenucima tihe nedjelje i popodnevnog slušanja utakmice na radiju. Od svih štandova na Opatovini, baš smo se morali zabiti u taj, posebno rezerviran za šutljivog i strpljivog čovjeka koji j

Grga, pazi kak' guraš! – priča o jednom histrionskom ljetu

Prošlo je već prek' 30 godina kaj su se Tkalča i Opatovina preobrazile od tihog okruženja u kojem su jedina buka bili dječji glasovi. Čak vam ne mogu reći da se posebno sjećam buke Dolca. To je bio samo jedan žamor, u jutarnjem dijelu dana. U stvari, više se sjećam velikog broja ljudi koji su prolazili Opatovinom nego glasova. I danas jasno vidim ljude koji idu prema placu, toliko jasno da mi se ponekad čini kako ipak negdje postoji fotografija baš s tim uspomenama. Gospođa s

Jedan slastan buncek na Jarunu

„Deca, kaj delate? Danas baš hajca?“ Suseda Ljubica gurnula je glavu kroz mali prozorčić naše kuhinje i tak nam poželjela dobro jutro. To je bio običaj za većinu susjeda i prijatelja. Ako su vrata našeg stana bila zatvorena, nisu kucali ili provjeravali da li su otključana, samo bi se naluknuli. Mama je upravo završavala ručak kojega je krenula kuhati ranom zorom baš zbog najavljene vrućine, a mi deca smo se tek probudili i već smo umirali od dosade. Ljubica je uvijek bila do

Palica za bejzbol

Znate onaj osjećaj kad vas nekaj vleče i baš se tam morate naluknuti….. Tak sam vam ja prolazeći nedavno Trgom prošla kraj jednog štanda sa drvenim igračkama. Bil je lepi, mali sajam tradicionalnih obrta i proizvoda povodom trajanja Međunarodne smotre folklora. Već sam prošla pokraj štanda. Vučem kolica jer sam se opet prenatrpala, al' me nekaj svrbi. Vruće mi je, želim si još malo poslušati dobru popevku, a i vreme je za iti doma obeda spremati. „Joj daj Andreja, kaj sad kom

Danas ti prijateli nisu ko' nekad

Moju priču o Zagrebu pokazala sam tati tek kad sam publicirala web. Slike i tekstovi odmah evociraju uspomene, pa su krenuli komentari tipa: „Joj, znaš kaj si još mogla napisati o Dugome. Da je vožnju na vozačkom ispitu polagal 20 puta i da je iz 21 puta položil.“ Eh, Dugi naš, čini se da ćemo našu zahvalnost za tvoju pajdašiju stvarno iskazati kroz još koju priču. „Moram ovo kaj si napravila pokazati Luli! Njemu će se sigurno svidjeti!“ kaže tata i nastavi čitati. Lula je t

Bu ti lubenica z riti zrasla

Volim zagrebačko ljeto, kad se grad isprazni i pol dana provodimo u tišini koju donosi ljetna žega. Bilo je to jedno od ljeta početkom 80-tih. Dan je bio rezerviran za odlazak na Šalatu. Voljela bih se sjećati kako smo se organizirali, mi klinci od 10-tak godina. Kako je izgledao naš dogovor, tko je predložio kupanac, u koje vrijeme je bio dogovor… Na Šalati su bili svi, čini mi se da su se tada poznavali svi posjetitelji bazena. To ponekad i nije bila sreća jer je bilo i oni

Zagrebački duh imena Dugi

„Čuj mali, daj prestani žicati. Isti si kak' Dugi. Taj, tek kaj bi ušel kroz vrata već bi žical pljugu i dvajst kuna.“ U posljednje vrijeme često se u razgovoru sa mojim sinom sjetim Dugog, tatinog prijatelja iz djetinjstva. Ja ga pitam kaj je za zadaću, a on mene da jel sam kupila Domaćice. Na takve njegove reakcije svi se doma smijemo i imamo istu reakciju: „Ej, mali, fakat si isti Dugi!“ Dugi je fakat bil' dugonja, jedan visok i jak čovjek krsnog imena Ivan. Izgledao je ka

Najljepši božićni poklon

Ovo je priča o jednom adventu na samom kraju 70-tih. Bio je puno skromniji nego ovaj današnji i uključivao je štandove na Cvjetnom trgu. Sjećam se da je bilo baš bilo hladno, onak fejst, praf kak treba biti u prosincu. Bilo je tiho i vrlo skromno osvjetljeno. Tata me je često vodio u šetnju. Divne su bile te zimske šetnje, uvijek su donosile neko fino iznenađenje poput slatkiša sa štanda ili zimskog slatkača. Mislim da je više od okusa te slastice bilo važnije samo ime i sreć

Imendani

Došla je suseda Marica i donijela bombonijeru za mamu. Nakon nje se pojavil sused Branko sa pušlekom, isto za mamu. „Baka, kaj je mami danas rođendan?“, „Me ne, srčeko, danas su ti Drageci, Karle i tak.. Danas tvoji i tata i mama imaju imendan“. Baka je od jutra glancala po doma i svako malo je nailazio netko od susjeda. Popodne su se i mama i tata vratili s posla kasnije nego obično, a bome i veseliji. Mama je došla sa hrpom cvijeća i poklona sva užurbana da li je sve spremn

Miris Dolca

Dolac se uvijek rano budio, prve pripreme kretale su već i tijekom noći, ali glavnina aktivnosti započinjala bi oko 5h ujutro. Prvi kupci već bi bili na placu i prije 7h. Ako nisi kupil kaj si planiral do 10h bila bi panika da ne buš ništ' našel, a pogotovo ne friško! Za mene je Dolac predstavljao i oličenje reda jer je imao svoj raspored kojega se i dan danas pridržava. Pripreme koje započinju ranom zorom, dolazak kupaca, vrhunac gužve uključujući smijeh, svađe, ispijanje ka

Mala se zgubila

Bilo je ljeto, nedjelja, ulica je bila mirna, a meni dosadno. Imala sam 5-6 godina i bila pod utjecajem tatine priče kako farba glazbenu školu u Bogovićevoj. Pričao mi je kako će me voditi tamo, pa ću dok on radi moći svirati klavir i plesati. Opatovina je krajem sedamdesetih bila jedna sigurna ulica u kojoj su vrata dvorišta većinom bila otvorena, kao i vrata stanova. Uglavnom, stalno se luftalo i svi su svima bili dostupni. Rijetki su bili oni zatvoreni, a koje smo mi kao d