_edited.jpg)
Priča jedne Zagrepčanke
Dijete sam zagrebačkog asfalta, mala kojoj su ulice Zagreba bile sigurno mjesto za igru. Također, ja sam vam i tipična cura iz Centra koja i danas ima posebne pripreme kad treba preći Savu. Sve kaj nemrem zbaviti pehaka za mene je skoro pa izlet.
Rođena sam 1974. godine i priče koje dijelim s vama većinom opisuju moja sjećanja iz djetinjstva i mladosti, odnosno kraj sedamdesetih i osamdesete. Razlog zbog kojeg pišem je frka da se grad prebrzo počeo mijenjati i da ja već počinjem zaboravljati spiku i fore. K tome me i lupaju hormoni kad vidim da se kultna obiteljska kemijska čistionica u Tkalči pretvorila u indijski restoran.
Moj klinac je rođen 2007. godine te, kao i većina njegovih vršnjaka, jako malo zna o gradu u kojem odrasta. Njega i njegove kompiće to sada nešto puno i ne zanima. To im ne zameram, ali imam problem kaj u školi gotovo ništa ne uče o Zagrebu.
Zahvaljujući turistima primjećujem da se i Zagrepčani ponovno vraćaju gradu i istražuju ga. Sve je više dečki i cura koji otkrivaju svoje priče i to me iznimno veseli.
Kako je nastala Moja priča o Zagrebu
Moja priča o Zagrebu nastala je kao potreba da zapišem sjećanja na Zagreb koji polako nestaje. Priče sam počela objavljivati na društvenim mrežama i internetskoj stranici. Dolazile su jednostavno jedna za drugom. Kao dragi duhovi iz prošlosti dizale su me u rana jutra i tražile da ih ispišem. Moje pisanje rezultat je sklonosti prema knjizi i pisanju, ali i snažna emocija koja je pretočena u priče. Puno je još neobjavljenih priča, a puno je i priča koje će tek nastati.
Djetinjstvo s malo fotografija
Moje cijelo djetinjstvo nalazi se u jednom foto albumu. On je za mene uvijek predstavljao veliku vrijednost i mjesto puno priča. Mnoge fotografije same po sebi nisu toliko značajne koliko njihove priče. No, opet, kada krenete pisati priče prema svom sjećanju shvatite koliko je puno trenutaka zabilježeno ipak jedino u našem sjećanju i stoga ih treba čuvati kao i drage fotografije.
 |  |  |
|---|
Srce veliko kak' Sleme
💙 Sinoć sam se vratila domeka nakon jednog dužeg poslovnog puta. Osvanula je divna, sunčana subota. Gužva je gde god se okreneš i onda čuješ dragi domaći glas koji nekog neupućenog upoznaje sa Zagrebom izgovarajući: "Gospođooo, oprostiteee, ali ovde je red!" Znam da bute odmah počeli jambrati kak više nema reda, ali meni je u tom trenutku srce veliko kak Sleme! Znam da sam fakat stigla doma. Idem na najfiniju kavicu raspredati kak je ovo sve za ponoreti. Najviše volim kad mi vele: "Kak ste vi Zagrepčanci hladni!" Onda znam da su u Zagrebu doživeli nekaj autentično. 💙
Hvala na podršci!
Prvi se pamte! Tak bumo pripovedali jednog dana! Da sam mogla birati, koji medij bi bio moj prvi odabir gdje ću predstaviti moju priču, to bi upravo bio Radio Sljeme! Hvala gđi. Ivani Radaljac i njenim kolegama na njuhu za dobre zagrebačke priče!
Kaj bi ja bez gospona Milčeca! Našeg dragog Iveka koji neumorno radi da se očuva naš kaj i sjećanja na dragi nam Zagreb. Velika je čast i privilegija dobiti podršku od onih koji također neumorno pišu o dragom gradu. Svaka naša kava je oda gradu i nova inspiracija.
Toliko toga želim podijeliti s vama, a onda se malo zabrenzam jer se bojim da vas ne ugušim silnom pričom. Često mi vele: „Čuj, daj nemoj sad previše toga nakrcati jer bumo se zasitili!“ I tak, onda pazim malo po malo. Nakon prvih par objavljenih priča sam bila u frci da jel' bum imala dovoljno tema, a onda je svaka vaša riječ podrške, svako vaše sjećanje samo ubrzavalo ono kaj se po malo krčkalo.